gradska štorija Vanese Begić
Svaka od njih nosi djelić onoga što je Pula nekada bila
(Vanesa Begić)
Pula ima svoje posebne ljepotice. Ne nalaze se one na pozornici, ne nose haljine i ne šetaju Rivom, ali ih se itekako može primijetiti. Riječ je o pulskim vilama, onima koje su svoje najblistavije dane proživljavale u vrijeme Austro-Ugarske, kada je Pula bila važan grad Monarhije, a njezine ulice svakodnevno vrvjele vojskom, časnicima, činovnicima, trgovcima i njihovim obiteljima.
Danas su neke od tih vila još uvijek prave dame. Uređene, obnovljene i ponosne, kao da im vrijeme nije uspjelo učiniti ništa. Druge su, pak, pomalo uvenule ljepotice. Fasade su im izgubile nekadašnji sjaj, prozori pamte bolje dane, a vrtovi su ponegdje zarasli. Ipak, čak i tada, ispod slojeva vremena, još se nazire njihova nekadašnja elegancija.
Najviše ih je na Verudi i Monte Zaru, a ima ih i prema Valkanama, u onome što danas administrativno pripada Stoji. To su pulske četvrti u kojima se, ako se čovjek malo bolje zagleda, može gotovo čuti šapat nekadašnjega grada.
Jer vile nisu samo zidovi. One su svojevrsne vremenske kapsule. Svaka je imala svoje vlasnike, stanare, goste i male i velike priče. U njima se slavilo, tugovalo, zaljubljivalo, rađalo i umiralo. Iz njihovih su se kuhinja širili mirisi nekadašnjih ručkova, iz salona se čuo razgovor, a iza zatvorenih vrata odvijali su se životi o kojima danas znamo tek poneki detalj.
O njihovoj se prošlosti, vlasnicima i sudbinama moglo nedavno mnogo toga čuti i na zanimljivom predavanju u Knjižnici Veruda, gdje je povjesničar Nikša Minić približio publici upravo taj pomalo zaboravljeni svijet pulskih vila.
A priče su, dakako, raznolike. Neke su povezane s poznatim osobama i obiteljima, neke s vojnom prošlošću grada, a neke su toliko zanimljive da bi bez problema mogle postati predložak za film. Među njima je i priča o Villi Trapp, koja svojim imenom neizbježno podsjeća na poznatu obitelj i priču koja je kasnije dobila i svoju hollywoodsku verziju, odnosno mjuzikl.
Posebno je zanimljivo što su među vlasnicima vila bile i žene. Supruge poznatih muškaraca često su ostajale u sjeni njihovih imena, iako su upravo one bile vlasnice nekretnina i gospodarice svojih kuća. I tada, kao i danas, očito je vrijedilo ono naše: žena drži sve kantune u hiži.
Pula je tako, kada se promatra kroz njezine vile, nešto drukčija. Iza velikih povijesnih događaja odjednom se pojavljuju obične, a opet sasvim posebne priče. Bilo bi zasigurno zanimljivo kada bi stare kuće doista mogle progovoriti. Jedna bi vjerojatno pričala o ljubavi, druga o kakvom časniku koji se vraćao iz službe, treća o djeci koja su nekada trčala njezinim vrtom. Neka bi se možda sjećala velikih balova, neka bolesti i rastanaka, a neka samo običnih dana koji su njihovim stanovnicima tada izgledali potpuno nevažni, a danas bi nam bili dragocjeni. Jer upravo su takve priče ono što povijest čini živom.
Pulske vile zato nisu samo stare kuće. One su ljepotice koje pamte. Neke još uvijek blistaju, neke čekaju svoje bolje dane, a neke polako nestaju pod teretom vremena. No, svaka od njih nosi djelić onoga što je Pula nekada bila. Možda se iza zatvorenih škura još uvijek skriva neka priča.
