Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Prokleta pulska tapija
Disco klub Uljanik 1980-ih i 1990-ih
Listopad je mjesec nostalgije, a ova rubrika je kao rođena za tugaljiva prisjećanja kakva je Pula bila. Sezona je brzo prošla, s kraćim danima opustjele su ulice Sergijevaca, Portarata i Giardini. Izlozi sezonskih trgovina već su prekriveni bijelim papirima, a ovih cjelogodišnjih gotovo da i nema u starom gradu.
Doduše na Giardinima kafići i navečer turbo rade, ali tamo ne prepoznajem one koje srećem preko dana. Pa gdje su ti Puležani?
Priča oko uklanjanja Tustinog murala u Rojcu, koji je i rođen i preminuo baš u listopadu, pokrenula je lavinu emocija. Memorija nas je vratila u godine kad su kultni KUD Idijoti s legendarnim Tustom žarili i palili gdje god da su se pojavili. Na koncertima u Uljaniku uvijek je bilo "miljon ljudi". Ma gdje god bi došao navečer bilo bi "miljon ljudi". A Tusta je bio sveprisutan.
To su bila ona dobra vremena Pule koja volimo pamtiti. U bilo koje doba dana, neki su se ljudi muvali gradom. Nakon popodnevne smjene u Gimnaziji, sastali bi se na Korzu pa ili s dečkima u kavanu Jadran ili s curama u Neptun. Mogli smo u Cardus ili u gradsku kavanu Forum. Svejedno je. Starije face držale su se Uliksa. Izbora je bilo koliko ti srce poželi.
Onih ranih 1990-ih, kad je u cijeloj Hrvatskoj zamrlo sve, Pula je bila kao neki mitološki Berlin koji ne spava. Izlazilo se u Uljanik, Circolo, Hotel Pulu, Piramidu... Je li tada radila i Marelica? Pa koncert u Pattinaggiu i u Zlatnom rogu, ljeti poneki koncert na Valkanama i Valsalinama, sviralo se u Pink Panteru i u Šijani... Ma kako se samo zvao taj prostor u Šijani?
Mladi i oni koji su se osjećali vječno mladima imali su Palaticum (ili Polaticum?), Tangentu, Monte Serpo, Mirage, Torpedo, a tko je i mogao i volio, odlazio je u Aquarius u Medulin ili u fažansku Plompu. A bila su i redovna okupljališta u Docu i u Saxu, često i Hram, Ćapalija ili Kazalište, nešto kasnije Foška, Tini, P14, Incognito... Ma tko će ih se svih sjetiti? I ne zamjerite ako sam kojeg smjestio u pogrešno vrijeme.
A ni tada nam ništa nije valjalo. Prokleta pulska tapija.
Nedavno smo razgovarali s glazbenicom, koja je rodom sa sjevera Hrvatske, studirala je u Zagrebu, a već neko vrijeme živi i radi u Puli. Pula joj, kaže ona, odgovara jer ima svega: mjesta i za svirke i za izložbe, mjesta na koja se uvijek može izaći. Taj naš mali-veliki grad još uvijek ima solidan društveni i noćni život.
Mi, rođeni Puležani, gledali smo se u nevjerici kao da ne živimo u istom gradu. Mi zapravo živimo u nostalgiji, u vremenima kad su sve ovo danas samo mrvice onog što smo nekad imali. A ni tada nije bilo dovoljno dobro.
Nije problem u lokalima koji se zatvaraju i nestaju, problem je u Puležanima kojih nema i koji su društveno postojanje sveli na minimum. A nerijetko gunđaju i svoju pasivnost opravdaju riječima: "A kad se nema gdje izaći".
E, pa da rezimiramo i ponovimo: Prokleta pulska tapija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
