Sjećate se, barem oni koji su čitali članak o Gomili, uvijek si u bradu mrmljam neke gluposti. Tako je bilo i prošle nedjelje, ali pisanje me odvelo malo dalje i na drugu bandu.

Čovjek je oduvijek imao interakciju s planinama, bilo da na je njihove vrhove nastanjivao svoje bogove, vodio za ljetnih mjeseci na planinske pašnjake stoku na ispašu, išao u lov ili su jednostavno bile granice, prirodne međe između krajeva. Istarske planine nisu visoke, ni nepristupačne te se prvi usponi na njih nisu ni bilježili kao što je to slučaj u Alpama ili još višim gorjima poput Himalaje.

Najvjerojatnije su vrhove Ćićarije pa i ostale istarske planine i brda pohodili još u davnim vremenima lokalni stanovnici. Pa bilo to, što je najčešće slučaj, iz puke znatiželje i želje da se vidi što to ima preko. Učka je tu iznimka. O usponima na nju možete pročitati u knjizi "Povijest turizma Istre i Kvarnera" autora Ivana Blaževića mada sumnjam da su to bili baš prvi usponi na njen vrh Vojak. Ali prvi su zabilježeni.

Što nas zapravo tjera da se penjemo na ponekad naizgled nepristupačne i za ljude ekonomski beznačajne vrhove. Jedan od najpoznatijih odgovora u povijesti planinarstva i alpinizma glasio je - zato što postoji!

Kroz povijest bilježimo mnogobrojne planinarske uspone iz radoznalosti, želje i potrebe za doživljajem. Povijest tako bilježi uspon makedonskog kralja Filipa Petog na 2.285 metara visoku Vitošu 181 godine p.n.e., rimski car Hadrijan 126 godine sam se popeo na 3,331 metar visoku Etnu. U renesansi su planine radi čistog užitka i ljepote pohodili umjetnici poput Petrarce ili Dantea, a ni Leonardo da Vinci nije se mogao oteti zovu eteričnih visina te se 1551. godine popeo na 2.551 metara visok Mont Bo. Poseban kuriozitet tih vremena je uspon na 2.019 metara visok Mont Aiguille u francuskim Alpama. Današnji alpinistički kroničari taj uspon bilježe kao prvi alpinistički uspon u povijesti. Tada su naime za uspon prvi puta upotrebljavana razna tehnička i sigurnosna pomagala poput užeta, ljestvi, drvenih klinova i neke vrste stremena. Međutim, taj uspon izvršen je po naredbi. Iste godine kada Columbo stiže na obale Amerike, 1492., francuski kralj Karel VII naredio je službeniku Antoniu de Villu uspon na naizgled nesavladiv vrh, često nazvan i "Mount Inaccessible", koji se uz pomoć šest članova ekipe uspinje na vrh na kome su izgradili omanje sklonište te na vrhu ostali tri dana. Njihov uspon ostao je neponovljen do 1824. godine, dakle 330 godina.

Žalosno je kada ljudi ne znaju što žele. Ali tragedija je kada ne znaju što mogu! Ipak, naša Ćićarija, Učka, njen greben do Plominskih gora i vrhovi Labinštine tu su, naše su i nama najdraže, najbliže te kao takve i najčešći cilj istarskih planinara i izletnika. A to traje već dugo. Neću više o povijesti, samo ću spomenuti da je prvo planinarsko društvo u Istri osnovano 25. studenoga 1876. u Pazinu (Socita Alpina dell Istria), a danas ih ima sedam: PD Glas Istre Pula, PD Ćićarija Buje, PD Elektroistra Pula, PD Pazinka Pazin, HPD Planik Umag, PD Skitaci Labin, PD Montero Rovinj plus još mnogobrojni sportsko penjačkih pa i poneki alpinistički klub.

I sve sam to napisao pitajući se zašto taj vid ponude u već bogatoj i nadaleko prepoznatoj Istri kao outdoor destinaciji za bicikliste, mountain bikere, sportske penjače, paraglaidere… još nije prepoznat. Mnogobrojne trail i slične utrke organiziraju se često. O 100 milja Istre ne treba riječi trošiti. Svjetski poznati penjači, kao na primjer njemačko-slovenski par, kupio je, po mojim saznanjima, dvije kuće u Kompanju. Zašto? Pa okolica Buzeta je sportsko penjački raj. I blizu je. Slovencima, Talijanima, Austrijancima... nama. Na više penjališta koja se nalaze u okolici Buzeta može se penjati tijekom cijele godine. Posjetite stranicu Climb.Istra.com i mnogo toga biti će vam jasnije.

Isto tako, tu, nama najbliže, ali mnogima zanimljive su i naše planine. Ne mislim da bi Ćićarija i ostale planine trebale odjednom biti prenapučene planinarima iz svijeta. Rijetko tko će i doći za vikend radi uspona na Orljak, Žbevnicu ili Planik na primjer. Ali na kraći treking, da li po cijeloj trasi Istarskog planinarskog puta koji s prilaznim putovima čini mrežu od više stotina kilometara već označenih staza, a kreće od Umaga i završava na Crnoj Punti ili njegovu kraću, meni i najzanimljiviju, dionicu od Buzeta pa cijelom Ćićarijom, preko Učke, Sisola, Standara i Skitače do Crne Punte, odlučili bi se mnogi. Na žalost, nemaju pojma što im je blizu, ne traje dugo, a opet lijepo je i izazovno. Ljubiteljima laganih i lijepih trekinga treba ih samo kvalitetno prezentiran kao doživljaj uz mnogobrojne priče o životu, povijesne i prirodne zanimljivosti koje postoje, uz ponešto mašte - jer poneka se štorija smije i izmisliti! Uz još koje sklonište koje bi trebalo izgraditi ili privatni smještaj po selima Ćićarije sigurno bi privuklo mnoge. A priroda priča sama za sebe.

Povezane vijesti

• Kamo za vikend: Ćićarija za planinare i izletnike
• NEODOLJIVA ĆIĆARIJA U JESENJIM BOJAMA: Tihi jesenski zov planine na sjeveru Istre prilika je za posjet već predstojeći vikend
• ĆIĆARIJA KAO MJESTO NADAHNUĆA: Umjetnici pomažu lokalnom razvoju, održivom turizmu, zaštiti prirodne i kulturne baštine