ZOV PLANINA

KAMO ZA VIKEND Najljepši planinski greben u Istri - Šikovca i Sisola: ŠTO MI TAMO GORE UOPĆE TRAŽIMO?

Susretao sam ljude koji su u planine zalutali, nije im bilo lijepo, već naporno ili ih je bilo strah. Razloga je bilo puno. Pomislilo bih u tim trenucima: "Ako ti se ne sviđa ono što dobivaš, promijeni to što daješ ili to jednostavno nije za tebe!". Nismo svi za sve, ne uživamo svi u istim aktivnostima i točka. Svatko sam sebi bira put kroz život i stvari koje ga vesele i ispunjavaju

| Autor: Enes SEFERAGIĆ ENKI


Postoje stvari koje nikada nećemo spoznati. I to je dobro. Ponekad pomislim kako mi je u planinama dovoljno diviti se njihovoj ljepoti, zapanjujućoj raznolikosti prirode i savršeno prilagođenim bićima koja ih nastanjuju. Prekrasni grebeni i vrhovi po kojima se često penjemo bez da doista igdje i stignemo i zašto to uopće radimo, ostat će zauvijek slatka tajna za mene. Ne znam sa sigurnošću reći što je umjetnost. Da li je to djelo "umjetnika" ili je to određeno užitkom koje umjetničko djelo pruža gledatelju ili kupcu? Planinarenje je osobni doživljaj. Za mene je svaki uspon planinama kao malo umjetničko djelo koje živim, nešto što me dovodi do malih otkrića o prirodi, samom sebi i svojim suputnicima.

Biti "tamo gore" čim prije

Ipak, svako oko ima svog slikara. Za sve koji to razumiju, osjećaju da planine imaju dušu. Ne doslovno, planinama dušu daje čovjek, zapravo oni koji ih poštuju i vole. Nama koji ih volimo one na svoj način tu ljubav i vraćaju.

Kada negdje unutar sebe čujemo njihov zov, često nam se desi da osjetimo skoro pa bolnu želju - biti čim prije "tamo gore". Tada u pravilu nikada ne razmišljamo zašto zapravo idemo, radije samo odemo. Privlače nas ljepotom i snagom kojima se ne znamo, a niti želimo oduprijeti. Toliko nam je tamo lijepo, ali ljepota je apstraktan pojam u kojem nema ničeg apsolutnog ni materijalnog. Jelo je to koje uzimamo s velikom žlicom.

Greben se prema Istri spušta vrtoglavo prema dolini  (Snimio Enes Seferagić Enki)

Još kao aktivni alpinist shvatio sam da u tome što ja uživam u penjanju nema ničega čega ne bi postojalo i u drugim ljudskim aktivnostima te da to što ja doživljavam na planinama isto tako i na svoj način mogu i drugi doživjeti i osjetiti. Na primjer, netko roni, netko igra tenis ili nogomet. Važno je da voli to čime se bavi i da radi to sa srcem.

Susretao sam ljude koji su u planine zalutali, nije im bilo lijepo, već naporno ili ih je bilo strah. Razloga je bilo puno. Pomislilo bih u tim trenucima: "Ako ti se ne sviđa ono što dobivaš, promijeni to što daješ ili to jednostavno nije za tebe!". Nismo svi za sve, ne uživamo svi u istim aktivnostima i točka. Svatko sam sebi bira put kroz život i stvari koje ga vesele i ispunjavaju.

Prošetali smo i do pijane pruge na guć domaće rakije  (Snimio Enes Seferagić Enki)

Meni i velikoj većini ljudi s kojima se družim to su planine. Ali i ne samo one. Zanimaju nas, kao i sve ostale, još mnoge druge stvari i aktivnosti. To je ljudski i normalno. Sve što sam napisao, napisao sam kao netko tko u planine, da li kao planinar ili penjač, ide više od 40 godina. Planine su me privukle još u djetinjstvu. Ljubav prema tom razgibanom prelijepom prostoru ostala mi je do danas. Tijekom svih tih godina nakupilo se u mom životu toliko intenzivnih doživljaja, osjećaja i avantura da često pomislim kako sve što sam proživio, iskustva, znanja i prijatelje koje sam na tom putu stekao ne bih mijenjao za sav novac ovoga svijeta. Planinarenje i alpinizam za mene je istraživanje, kako unutarnjeg tako i vanjskog. Bilo i ostati će!

Stari Kožljak i njegov kaštel

Da ne bih predugo razglabao o nečemu što ni planinarima pa ni alpinistima ne mogu objasniti, jer svatko od nas ima samo svoje planine te su o tome mnoge knjige napisane, vratimo se na naš subotnji izlet za koji sam svojevremeno rekao - to je najljepši planinski greben u Istri, a to mislim i danas. Ipak, tu nisu zanimljive i lijepe samo planine. Već sam početak hodanja prema Šikovcu i Sisolu, poseban je i neuobičajen za planinarske ture po našem "malom" poluotoku. Čim stignete u Zagrad, što napisati? Treba ga vidjeti. Samo par stotina metara dalje planinarske markacije dovesti će vas u Stari Kožljak. Njega mi je teško definirati, ali ga je lako naći. Kroz njega i na njegov kaštel koji je smješten na strmoj litici (184 metara nadmorske visine), uz stari put koji je povezivao Istru s Liburnijom voditi će vas planinarske markacije. Podignut je na mjestu nekadašnje prapovijesne gradine, prvi se put spominje u doba akvilejskih patrijarha 1102. pod imenom Castrum Iosilach, a poznat je i pod nazivima Gosilach, Wachsenstein (od XIII.st.) te Kožlak (u Istarskom razvodu). Pripadao je austrijskom dijelu Istre, a nalazio se na samoj granici austrijske i mletačke Istre.

Romanička crkva Sv Hadrijana  (Snimio Enes Seferagić Enki)

Najpoznatiji vlasnici Kožljaka bile su obitelji Nikolić i Mojsijević. Najveći je opseg kožljačka gospoštija poprimila za vrijeme vladanja senjske obitelji Mojsijević, kada je kožljački teritorij na Učki dodirivao granice Veprinačke komune. Dolinom se širio od plominskoga do boljunskoga polja, a obuhvaćao je: Brdo, Grobnik, Posert, Letaj, Šušnjevicu i Novu Vas. Kaštel se sastojao od stambenih i gospodarskih zgrada te manjega suburbija; bio je opasan obrambenim zidinama i kulom.

Provretenica - geomorfološki fenomen

Unutar zidina nalazi se župna crkva sv. Hadrijana, prvotno jednobrodno romaničko zdanje prošireno 1834. godine (to je napisao Google, a ne ja). Ako ste i samo do tu stigli, dovoljno je. S kaštela, to jest visoravni iznad crkve pruža se pogled na Čepićko polje koje vam je kao na dlanu. Jedna je to od najljepših vizura Istre koje sam vidio. Učka na sjeveru dok vam pogled seže s jedne strane na Istru, a druge na Rijeku i Kvarner. Na silasku sa Sisola gledat ćete na Cres, Osorčicu, Kvarner, Brseč i da ne nabrajam. Idite i vidite.

Provretenica  (Snimio Enes Seferagić Enki)

Na usponu prema grebenu i sedlu Prodol hodat ćete putovima kontrabanda, stazom označenom velikim slovom K. "Kontraband" ili krijumčarenje odvijalo se tridesetih godina prošloga stoljeća kada je za vrijeme talijanske vlasti proglašena "zona franca" ili bescarinska zona u Kvarnerskoj provinciji. Obuhvaćala je Rijeku, Opatiju, Ičiće, Iku, Lovran, Mošćeničku Dragu i Matulje. Na tom je području roba široke potrošnje bila jeftinija nego u okolnom području pa je švercanje robe iz bescarinske zone postao jedan od načina preživljavanja ondašnjega stanovništva te je tako tuda hodala i moja nona. Meni dosta, ostalima na izbor. Uostalom neka vam fotografije pričaju više od mojih riječi mada par stvari moram napomenuti.

Na putu, ako se na njega odlučite, naići ćete na Provretenicu, mali geomorfološki fenomen, ili jednostavnije rečeno rupu kroz vršni greben Sisola. Nikad se kroz nju na drugu stranu nemojte spuštati jer bi se to moglo pretvoriti u letenje. Od Provretenica do vrha Sisola put je kamenit i težak za hodanje pogotovo za one koji po takvom terenu nisu vični hodati, a onih 20 minuta koliko piše da ima do vrha odmah preračunajte u 40. Spustiti se najbolje i najlakše u Plomin, ali to iziskuje organizaciju s dva auta. Na kružnoj turi, i inače ako put ne poznajete i niste iskusan planinar, neka vas prati netko tko zna.

Ulaz u Sari Kožljak  (Snimio Enes Seferagić Enki)

"Ne valja učiti od ovaca da se glava drži do zemlje, i da se jede idući uzbrdo, a valja učiti da se vazda ide uzbrdo. A Hilmo, krilat i neposredan u riječi, rekao je da je uzbrdo najbolje ići za ništa. To ‘za ništa’ kod njega je značilo ići samo da bi se išlo, a ne poslom. Jer, ako uzbrdo ideš ‘za nešto’, onda je to briga i muka, a nije idenje. A kad ideš uzbrdo samo zato da ideš uzbrdo, e to plaho odmara svaku, a najviše nasekiranu dušu" - Sinan Gudžević.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater