NAJZAPADNIJI VRH

KAMO ZA VIKEND: Ako želite na Ćićariju ići, Žbevnicu nikako nemojte zaobići "DOBAR JE TO OSJEĆAJ, BITI IZGUBLJEN U PRAVOM SMJERU"

Cijelim putem, a posebno na vrhu bilo je - ONO. Ne mogu vam ja to opisati. Znam kakvi su pogledi sa Žbevnice kada je dan lijep, a nebo čisto kakvo je taj dan bilo, i zimi pod snijegom i u proljeće kada Božuri prekriju njene travnjake, ali ipak. Uvijek je neopisivo lijepo!

| Autor: Enes SEFERAGIĆ ENKI


Tako je i bilo, što tiče osjećaja, smjera i još koječega. U nedjelju je napokon na red došla i - Žbevnica. Ako želite ne Ćićariju ići, Žbevnicu nikako nemojte zaobići. Najzapadniji vrh lijepe naše i Istre mile viši od 1.000 metara. Cijelim putem, a posebno na vrhu bilo je - ONO.

Ne mogu vam ja to opisati. Znam kakvi su pogledi sa Žbevnice kada je dan lijep, a nebo čisto kakvo je taj dan bilo, i zimi pod snijegom i u proljeće kada Božuri prekriju njene travnjake, ali ipak. Uvijek je neopisivo lijepo! Na vrhu je u nedjelju bilo toliko ljudi, djece, kućnih ljubimaca, vanzemaljaca i da ne nabrajam, kao da se nešto dijelilo besplatno. A s dijeljenjem i besplatnim imam dosta iskustva i jednom ću vam ih i opisati

Vreva na vrhu

Drago mi je bilo vidjeti tu vrevu, mada u planine najradije idem s malim društvom ili sam. Doživljaj mi je intimniji, čujem glasove prirode koja uvijek ima nešto za reći. Nedjelja je izgleda ipak bila "Dan Žbevnice" i hvala svima koje sam samo sreo, posebno onima s kojima hodao i usput ih upoznao. Ispunili su mi dan i doživljaj. Bio je to dan poseban – i to je to, gotovo.

Mada, kako ja to vidim, u današnje vrijeme većina ljudi od života traži previše sigurnosti. I veliku dozu komocije. Sigurnost tražimo u prijateljima, partneru, na poslu, u odnosima općenito. Čeznemo za stabilnosti u životu i rijetko se kada odlučimo na djelovanje koje je suprotno onome što smatramo sigurnim. Iz navike, a još češće jer nas je strah.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Godinama ustrajavamo u istim odnosima, poslovima, hobijima te oko svega toga napušemo zaštitne balončiće udobnosti što kroz vrijeme neprimjetno dovodi do dosade. Rutinirano živimo iz dana u dan ponavljajući uvijek iste radnje u isto vrijeme te nam se čini da tjedni, mjeseci i godine prolaze brzo, a ništa se ne dešava. Sjetite se djetinjstva i školskih dana kada su vam ljetne ferije bile cijeli jedan mali život. Danas često čujem, ljeto mi je prošlo, a jedva da sam se okupao u moru, a kamo li negdje putovao. Tko ti je kriv?

Život nas ipak uporno želi probuditi. Treba to prepoznati jer naša duša želi više od onoga što joj dajemo. A kada je premalo, onda se iznenadimo kada nam pošalje oluju ili čak tornado. Da nas uzdrma do temelja, očisti i potakne da prestanemo spavati. "Probudi se" kao da viče. Zaslužio si više od života, od onog što si pružaš. Nismo tu kako bi stagnirali i odmarali se, već napredovali i to svakoga dana i u svakome pogledu kako to govoreći ponavljaju Slavko Štimac i njegov kompanjon u dobrom starom filmu "Sjećaš li se Dolly Bell". 

Planinarska kraljica

Zato postanite više "nesigurni", usudite se više, želite više, činite više nego mislite da možete ili si umišljate da uopće i želite. Jer možete više i tu ste da pokušate. Promjene i napredak nam uvijek mašu iz daleka, a mi smo sretni jer ih ni ne želimo blizu. Znamo da je za njih potreban napor i to nam je mrsko. Život je postao previše ozbiljan.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Mnogima se čini kako živimo u svijetu u kojem je tama toliko prisutna te kako ga ništa neće spasiti. Dapače, često nam se čini da niti ne zaslužujemo nešto drugačije. No, na svu sreću, svijet je puno zanimljivije mjesto nego što bi pomislili i ova nedjelja to mi je i potvrdila. Ne, ne čitam, a još manje pišem self help. Ta literatura je pisana da se prodaje, a ne da pomaže i nema najveće tajne koja će vam iz korijena promijeniti život te ćete biti sretni i ispunjeni jer se cijeli svemir urotio da baš vi dobijete na lotu života.

Dakle ni "help" ni "self". I sam sam kroz život znao zatupiti i iz dana u dan sve je bilo sivo. Desi se vjerojatno svakome. Pišem da, ako ikako mogu, već slijedeći lijepi dan u vikendu oni koji nikada nisu i oni koji već jesu, osvanu na Žbevnici. Jedino u čemu vam mogu pomoći je da vas svojim pisanjem potaknem da što češće izlazite u prirodu. Na Ćićariju posebno. Blizu nam je i prekrasna je. I da ne zaboravim, prekrasna i najljepša Žbevnica ostala je ipak bez titule kraljice koju ostavljam Gomili. Razlog je samo jedan, a ne smijem vam ga reći, barem ne u ovome tekstu. Ipak pišem o Žbevnici "planinarskoj kraljici".  

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Ako na Žbevnici niste nikada bili, a osjetili ste izazov da krenete, prihvatite ga sa zahvalnošću. Izazov samo znači da ste pozvani. Tko, što i kako vas može zaustaviti? Ništa i nitko! Prihvaćanje izazova u bilo kom smislu može vam samo pomoći te, kada ga prepoznate i prihvatite, kroz vrijeme osjetite kako opet postajete dio kruga vibracija i kreacije.

Eto, zato vam preporučam sportsko penjanje, ali i planinarenje. Sportsko penjanje je posebno zanimljivo i meni blisko pa ću i o tome pisati. Obećavam! A kada sam obećao, morat ću obećanje i ispuniti. I pomoći vam ako želite, jer Istra je sportsko penjači raj, kako za one jako dobre, još više za one jake rekreativce. Lutam mislima i pisanjem. Nije naodmet malo se odmetnuti. Da ipak ne pretjeram, za ovaj puta dosta je i previše.

Traktorska cesta

Zato, vratimo se Žbevnici. Na nju vam je zaista lako doći. Da li iz Bresta do planinarskog doma i grebenom na vrh ili još kraće od Bresta cestom prema Trsteniku i na parking od kojeg do vrha idete makadamom i gornjim dijelom kako je zovem traktorskom cestom. Birajte sami. Mi smo krenuli iz Račje Vasi. U početku lijepim grebenom iznad Laniške doline.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Putem Božura, ali treba pratiti markaciju Marečica. U stvarnosti ćete naći markacije za Slum, željezničku stanicu Buzet i obiteljsku stazu Marećicu. Put Božura je ime za dio staze od Račje Vasi do Sluma, i jako je lijep. Vodi prekrasnim grebenom s još ljepšim vidicima. Mi smo ipak skrenuli sa svih putova na mjestu gdje smo željeli i na tom dijelu markacija nema. Samo prekrasni travnjaci, rijetke šume i pogledi. Ravno pred nama Žbevnica pa kako je promašiti? Iza nas Orljak s kapom, a iznad da tako kažem na nas je motrila Gomila. Nismo dugo išli po svome jer smo uskoro stigli na markirani put koji na Žbevnicu vodi iz Trstenika.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Putem kojim smo išli, pa i ovaj iz Trstenika, uglavnom je planinarski rečeno skoro sve ravno do pred sam uspon na vrh. Iz Račje Vasi treba i tri ure. Može i brže, ali zašto? Kad je lijepo. Natrag. O tome vam neću pisati ali 22 kilometara se nakupilo. Visinska razlika, nije vrijedna spomena.

I kada sam već dovršio tekst koji čitate pogledao sam odličan 'podcast' s našim poznatim putnikom, biciklistom, piscem, (čovjekom koji jako voli pse što je meni osobno važno jer… ma da ne objašnjavam) Hrvojem Jurićem koji eto čeka da mu Ginis i službeno potvrdi rekord za bicikliranje oko svijeta što mu je, kako mi se čini, važno koliko i meni.

(Snimio Enes Seferagić Enki)

Razgovor je u jednom trenutku krenuo u smjeru s pitanjem - voliš i planinariti? Da, volim jako, ali ni jedan vrh nisam osvojio, samo sam se na mnoge popeo. Na pitanje da li među njima ima neki koji mu je posebno drag – favorit. Čini mi se da pitanje nije bilo ni izrečeno do kraja kao iz topa i bez imalo premišljanja rekao je - da, Žbevnica, na Ćićariji u Istri. Pogledi su i…. stoga. Pogledajte 'podcast' ako vas zanima. I sretno! 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater