piše Robert matteoni
Karasi, trasa sina vjetra
Kada je moj prvi glavni urednik u Sportskim novostima, Zvone Mornar, otišao u mirovinu, stigao je na njegovo mjesto Vilko Luncer. Nakon jednog šefa koji je bio opijen nogometom, stigao je drugi koji je slavio atletiku. Mislio sam da mi to neće donijeti ništa dobrog, jer je već od prvih novosti Luncer dao naslutiti promjenu prioriteta. Nije bio fan nogometa, ali je znao da je nogomet ključan za interes čitatelja odnosno prodaju. Najpopularniji je i zato je utjecao najviše od svih i na nakladu. No, Luncer je, primjerice, udarne naslove i fotografije na naslovnici često posvećivao atletičarima i atletičarkama. Nije to više bilo rezervirano za nogomet(aše) ili rijeđe košarkaše, a u pravilu kada je bio u điru, dominirao bi Mate Parlov. Mogao sam se u to vrijeme svemu nadati, ali da ću prvi pravi šlagvort (glavni dio naslovnice) doživjeti s atletikom, to mi nije bilo ni u peti. Dva su lika tome zaslužni. Jedan posredno, a drugi neposredno. U 1980-tim godinama je Puljanin Predrag Melnjak predstavljao super talent naše atletike. I od Luncera sam dobio zadatak da ga pomno pratim. Shvatio je da nisam baš "kod kuće" s atletikom, pa mi je davao neke savjete. Jednom me nazvao na tu temu i kazao…
