Piše Robert Matteoni
Vlakovi 21. stoljeća
Kad ljudi raspravljaju radi toga da dođu do nekog objektivnog zaključka, a što znači da netko od diskutanata neće biti u pravu, onda govorimo o zdravim i vrlo poželjnim diskusijama. Kada ljudi raspravljaju tako da tvrdoglavo brane svoj stav, iako je argument drugog uvjerljiv, onda je to isključivost, pretežno u obrani taštine. Od takvih rasprava nema koristi, samo šteta. I vjerojatno svađa. Više-manje svega toga je bilo u prošlotjednoj mi raspravi s prijateljem koji se nakon dugo godina pojavio u Puli. Znamo se iz tinejdžerskih dana, puno smo se družili. Već davno je preselio u inozemstvo i nakon što je neko vrijeme ljeti dolazio u Pulu, jednostavno ga nije bilo, ili se nismo sreli petnaestak godina. Kaže mi da živi dobro u inozemstvu i jednostavno mu se nije poklopilo vrijeme, odnosi i volje da se vrati kući. Sada je već u fazi kada su djeca odrasla, praktično su mentaliteta zemlje u kojoj žive, i oni se ne vide u Hrvatskoj. On je, pak, stalno između te želje da sa ženom (strankinja) bude bliže njima i crva koji mu ne da mira jer ga kopka ideja da s mirovinom koju će tamo dobiti dođe mirnije živjeti kući. U Puli. Neću ga imenom spomenuti jer je to bila naša interna priča, ali mi je poslužilo za bit ovog teksta.
