PIŠE CHIARA BILIĆ
Fritaja s Muzila
Prije smrti Aldo želi proniknuti u samo jedan misterij. Sve što želi je saznati gdje njegov prijatelj Miro bere šparuge. Proklet bio, nikako da oda tajnu. A kao prst su debele, metar visoke. I rastu, navodno, kao trava, jedna do druge, čak i bez šparužine. Vidio ih je Aldo više puta, Miro ne propušta priliku da mu ih pokaže. Otkad su u penziji, cijelo društvo priča samo o tim njegovim vražjim šparugama. Ali Miro čuva tu tajnu kao da se radi o suhom zlatu, a ne o nekoj samonikloj biljci koja raste u gotovo svakom šumarku u Istri. Sve njih dvoje rade skupa, osim toga. Miro u šparuge ide sam. Ode rano ujutro, vrati se već prije ručka. I to s barem dvije pune vreće, one od Plodina ili Lidla. Znači, napuni prilično velike kesice. Nabere šparuga toliko da ne zna što će s njima. Neke smrzne, neke pokloni, neke proda. Taj na proljeće pojede i do tri fritaje na dan. Cijeli mu stan vonja po šparugama dan i noć. Aldo zna da ih Miro bere u Puli. U to se ovaj kune i Aldo mu vjeruje. Miro ne laže, samo jako dobro čuva tajne.