Za razliku od drugih sportova u kojim se izgubiti može samo rezultatski, na ekspedicijama se dosta često gube životi. Strašno sam se toga bojao i pokušao sve da se to ne dogodi. Da li zbog toga, nečeg drugog ili malo sreće na svim ekspedicijama koje sam vodio nitko nije poginuo, čak nije bilo niti ozbiljnije ozlijeđen. To smatram da je i jedino bilo važno, uspon više ili manje, uvijek se može nadoknaditi, jer ta brda nikamo neće pobjeći

Dugogodišnji dosadašnji profesionalni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza, šezdesetsedmogodišnji Darko Berljak, odnedavno umirovljenik, gostuje 11. travnja u dnevnom boravku pulskog Rojca. Predstavit će knjigu putopisnih eseja "Nebo puno Himalaje" čime zaključuje trilogiju započetu "Dodirima neba" i nastavljenu "Ključevima neba" inspiriranu svojim odlascima u Nepal i Tibet. U višeslojnoj knjizi Nebo puno Himalaje autor sažima više od tri desetljeća intenzivnog odnosa s udaljenim i mističnim krajevima u kojima je boravio ponajviše kao uspješan vođa himalajskih alpinističkih ekspedicija.

- Do sada si 36 puta putovao po Nepalu i Tibetu, vodio 16 alpinističkih ekspedicija, između ostalih i tri na najviši vrh svijeta Everest. Međutim tvoji prvi susret s Everestom dogodio se puno ranije, kada vjerojatno nisi ni slutio da ćeš se s njime kao vođa ekspedicija ikad susresti. Ispričaj nam nešto o tome.

- U Himalaji sam vodio 14 alpinističkih ekspedicija. Bio sam i organizacijski vođa na dvije slovenske (Lhotse 2000. i Manaslu 2003). Na Everestu sam bio vođa četiri puta, osim 1989. Veliki kuloar, 1997. Sjeverni greben, 2009. Preko Južnog sedla, 1988. bio sam vođa izvidničke ekspedicije s Janezom Benkovičem – po Zapadnom Rongbuku do 6.100 u sjeverozapadnoj stijeni. Od tih 16 ekspedicija 11 ih je bilo na osamtisućnjake.

Očaran još kao dijete

- Dobro pamtim dan kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole 1957. godine po filmu koji sam gledao u kinu gdje me je poslije škole odveo otac. Gledali smo engleski dokumentarni film „Pobjeda nad Everestom“, a bio je snimljen na ekspediciji koja se 1953. godine u Himalaji prva popela na najviši vrh svijeta. Film me toliko oduševio pa sam zaželio tu planinu bar jednom u životu vidjeti uživo. Tako mi se 1984. godine želja ispunila i vidio sam Mount Everest iz zrakoplova kada sam letio iz Kathmandua u Bangkok. Sljedećih 25 godina stalno sam pohlepno nadopunjavao tu prvotnu želju. Vidio sam ga iz bliza1986. godine kada sam vodio ekspediciju na Ama Dablam. Godinu dana poslije 1987. gledao sam sjeverozapadnu stijenu Everesta tjednima s Ngojumba Kanga i zaželio sam voditi ekspediciju na njega. To se ostvarilo dvije godine poslije, no zbog lošeg vremena došli smo samo do 8.000 metara. Opet je nešto nedostajalo, a to je bilo da vodim ekspediciju čiji će član doći na vrh. To mi se ostvarilo osam godina poslije i na vrh su prvo došla dva člana, no bili su iz Slovenije. Kada je došao red na hrvatskog člana on je morao spašavati jednog Nijemca sa 8.350 metara. Ali i tu posljednju želju da vodim ekspediciju na Everest i da se netko iz Hrvatske popne na njega, naplaćena je s kamatama 2009. godine, jer su na vrh došle čak četiri naše djevojke.  

- Kao veoma uspješan i perspektivan mladi alpinist odlučio si voditi druge i organizirati ekspedicije na najviše planine svijeta. Pretpostavljam da ta odluka nije bila laka. Kako je došlo do toga da umjesto da se penješ, sputaš svoju strast za penjanjem te omogućiš drugima da to čine?

- Vođa sam postao silom prilika. Htio sam u Himalaju kao i mnogi moji prijatelji u to vrijeme, ali nitko nije znao, a još manje htio podmetnuti leđa i preuzeti odgovornost organizacije i vodstva. Zaključio sam da neću u skoroj budućnosti vidjeti Himalaju ako sam ne uzmem uzde u ruke. Bio sam u godinama kada sam se aktivno bavio alpinizmom, imao dobre uspone. Znao sam ukoliko ću biti vođa ekspedicije, završni cilj mogu objesiti mačku o rep. Vođe u pravilu ne idu na vrh. Ne samo što bi i nesvjesno logistiku u timskom poslu prilagodili sebi, već što gore visoko ne mogu imati objektivni i razuman pregled cijele situacije na planini. Vođa mora donositi sudbonosne i po život važne odluke čije su pretpostavke da mozak normalno funkcionira, a preduvjet tome je dovoljno kisika u toj sivoj tvari. Podosta ga nedostaje već i u baznom logoru, mjestu gdje većinom obitava i trune vođa, ali ipak ga u njemu ima znatno više nego na sedam i osam kilometara visine. Odluka je zapravo bila vrlo jednostavna. Himalaja mi je bila suđena samo kao vođi. I tako se nastavilo sljedećih 27 godina.

- Što to znači biti vođa alpinističke ekspedicije i brinuti se o svemu, od priprema, sakupljanja novaca pa do toga da sve protekne u najboljem redu?

- Za mene prvi je izazov godinu dana unaprijed, pa i više objaviti cilj, a nakon toga pronaći igrače da   ga organizacijski, financijski i penjački mogu svladati. To mi je dobro išlo, jer u tih 27 godina vođenja ekspedicija u Himalaji, nikada nisam obznanio termin i brdo, a da se od toga poslije odustalo i da tamo nismo otišli kako smo planirali. Bez pripreme ništa nema u životu pa je također unaprijed trebalo smisliti kako ćemo se tjelesno i psihički najbolje pripremiti da bismo bili uspješni na brdu. Jako je bilo važno izračunati koliko velika mora biti hrpa dolara za to putovanje i mnoge sam noći proveo iznad papira na kojem sam črčkao i vrtio brojke da bih izradio što realniji proračun. Srećom diplomirao sam ekonomiju.

Nezahvalna dužnost

Uspjeh, kada se izuzme viša sila, a to su većinom nepovoljni vremenski uvjeti, ovisili su o tome jesam li unaprijed znao točno procijeniti svoje, ali sposobnosti i limite svih sudionika.

Podrazumijevalo se da u malom prstu imam sve važne podatke o cilju ekspedicije od zakona i propisa u državi u kojoj se nalazi, dobu godine kada se na njega može krenuti, smjeru pristupa, uspona i silaza, neophodnoj opremi, hrani i gorivu, klimatskim uvjetima do toga koliko košta litra kerozina u Tatopaniju ili nadnica nosača na etapi od Dunchea do Singh Gompe.

Pripremljenu logistiku ekspedicije trebalo je uspješno ostvariti na planini, ali i riješiti sve nepredvidive teškoće koje su se obvezno pojavile. Mogao bih napisati deset doktorata o svim iskušenjima i detaljima kako organizirat i voditi ekspediciju, no to nikoga ne bi zanimalo. Kao što ih nije interesiralo dok sam mnoge prijatelje povlačio za rukav u Kathmanduu, hoće li sa mnom na dogovore u agenciju ili u ministarstvo da nešto nauče i jednog dana preuzmu ekspedicijsku palicu. Uvijek su našli neki izgovor i nimalo im nisam zamjerio. Uostalom, koliko je to privlačan posao govori podatak da je iz Hrvatske u Himalaju organizirano 17 ekspedicija, ja sam ih vodio 14, a preostale tri različite osobe. Nije im padalo na pamet ni da bar jednom to ponove.

Biti vođa ekspedicije vrlo je nezahvalna dužnost. Možeš se namučiti kao konj, a onda ti neki oblak pun snijega uništi sav trud. Osim toga, baš te ne obožavaju članovi ili članice ekspedicije. Šalješ ih po brdu gore i dolje po nekom svom planu, a oni misle da znaju bolje. Staviš ih u šator sa nekim tko im je u klasičnom penjanju najveća konkurencija i međusobno se baš ne trpe, a posebno si im nesimpatičan kada moraju timski raditi, još i za nekog trećega.

Te i mnoge druge slagalice, rebusi i križaljke, a često i „Čovječe, ne ljuti se“ ispunjavale su značajan dio mojeg života. Nikada mi nije bilo dosadno, volio sam tu razbibrigu i nikad se nisam vezao za neku ekspediciju i rekao - E, to je to. Nijedna ekspedicija nije bila samo sebi svrha, već temelj buduće na koju sam želio krenuti što prije.

Slučajne knjige

- O svojim putovanjima napisao si tri knjige koje nisu isključivo s alpinističkom tematikom te ih s lakoćom mogu čitati oni koji u planine i ne idu. Pisao si o tim, za većinu nedostupnim krajevima, na veoma zanimljiv način. O običajima, ljudima koje si upoznao i onima s kojima si putovao. Što te osim mnogih doživljaja na tim putovanjima inspiriralo da se posvetiš pisanju?

- Sve je počelo slučajno. U mojem planinarskom društvu Velebit krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća netko se domislio da se povodom 40. obljetnice društva napiše knjiga u kojoj bismo opisali sve alpinističke i speleološke ekspedicije u kojima su sudjelovali Velebitaši. U to vrijeme vodio sam već šest ekspedicija, namučio se dok sam se sjetio svih podataka i dodao uz svaku neki doživljaj. Većina ostalih ekspedicijskih pisaca je zakazala, proslavili smo obljetnicu bez knjige, a meni su ostale ispisane stranice na papiru. Žao mi je bilo baciti ih u koš. Deset godina poslije, pripremala se proslava 50. obljetnica „Velebita“, isti dogovor, isti film i glumci, ali opet bez sretnog završetka. Nitko nije ništa napisao osim mene. Sjeo sam, imao sam kostur knjige, proširio ga i napunio novim poglavljima i 2000. godine izašli su „Ključevi Neba“. Znam što će uskoro dogoditi. Približava se već 70. rođendan PDS Velebita. To je više anegdotski prikaz kako je došlo do mojih knjiga. Prava je istina da sam uvijek želio napisati knjige baš onakve kakve bi ja želio čitati.

- Koliko je ljudi putovalo s tobom na ekspedicije, na trekinge i ostala putovanja, i postoji li nešto što te nakon svih tih avantura posebno veseli?

- Na putovanjima je bilo točno 336 putnika, no puno njih bilo je više puta, otprilike ukupno oko 200 osoba. A samo me jedna stvar uistinu veseli i na koju sam jako ponosan. Na završetku svakog posla, natjecanja, svih životnih situacija pa i ekspedicija gleda se rezultat. Slično kao i u sportu, nakon pobjede slave se golgeteri i igrači, a na uspješnoj ekspedicija to je zasluga penjača, a ne vođe. Kada se izgubi u nogometu, kriv je trener. Ako je ekspedicija neuspješna, nisu krivi penjači, nego vođa. Za razliku od drugih sportova u kojim se izgubiti može samo rezultatski ili ponekad izgubiti i obraz, na ekspedicijama se dosta često gube životi. Znao sam to od početka, strašno sam se toga bojao i pokušao sve pripremiti i voditi da se to ne dogodi. Neke uspone sam skraćivao ili prekidao i među članovima zbog toga mi nije rasla popularnost. Zbog toga, nečeg drugog ili malo sreće na svim ekspedicijama koje sam vodio nitko nije poginuo, čak nije bilo ni ozbiljnije ozlijeđen. To smatram da je i jedino bilo važno, uspon više ili koji manje, uvijek se može nadoknaditi, jer ta brda nikamo neće pobjeći, ali život je predragocjen da se ostavi u Himalaji koliko god ona lijepa bila.

Povezane vijesti

• Na Everestu već deset mrtvih ove godine
• Supruge poginulih šerpa usponom na Everest žele nadahnuti žene
• Ove godine već deset mrtvih na Mount Everestu