U MAKSIMIJANOVOJ ULICI KUĆA IZGRAĐENA 1270. GODINE
GRADU NEPROCJENJIVO KULTURNO DOBRO VRIJEDI SAMO 10 000 EURA. Toliko nude vlasniku, a on želi zamjenski stan
(M. MIJOŠEK)
Kad je kupio stan, Sefer nije znao da je riječ o kulturnom dobru. To je saznao tek kasnije, kada je o tome pročitao u nekom spisu urbanista i arhitekta Atillia Krizmanića. Ni Grad nije bio svjestan vrijednosti zgrade. On je i prije kupnje živio unutar tih starih zidina. U kuću ga je pustio susjed koji je imao ključ, a tada je njegov stan bio javni WC pun žohara
Najstariju zgradu u Puli, smještenu na uglu Maksimijanove ulice 11 i Prolaza kod zdenca 8, još uvijek nagriza zub vremena. Točnije, to se kulturno dobro, koje datira iz 1270. godine, a koje sustavno propada već više od 20 godina, urušava i opasnost je za svakog tko onuda prolazi. Konzervatori su sanaciju tog spomenika kulturne baštine preporučili još davnih dana. Međutim, po tom pitanju neće biti nikakvih pomaka dokle god suvlasnik tog objekta, 60-godišnji Puljanin Irfan Sefer, svoj dio ne prepusti, odnosno proda Gradu. Ili, prije toga, u toj oronuloj kući ne strada. Naime, Grad u višestoljetnu zgradu neće uložiti ni lipe sve dok se ne postane stopostotni vlasnik, što bi značilo da se Sefer odonuda mora iseliti.
Nema kuda
Sefer nema ništa protiv toga. Dapače. On bi se, tvrdi, sutra iselio. Izašao bi iz te kuće strave i užasa, opasne po život, iste sekunde. Također, u potpunosti shvaća da bi bilo suludo da itko ulaže u njegovo privatno vlasništvo. No, on nema gdje otići. Tih nestabilnih 19 kvadrata njegov je jedini krov nad glavom. Njegov dio, koji je, valja naglasiti, '90-ih kupio upravo od Grada, čini 20 posto cjelokupne građevine. Ostalih 80 posto već je u gradskom vlasništvu. Sefer nema ni novca da objekt sanira sam. U mirovini je od 2004. godine i živi od 2.500 kuna mjesečno. Grad mu je, veli Sefer, ponudio isplatu njegovog dijela koji su procijenili na svega 10 tisuća eura. Druga opcija je da mu u toj protuvrijednosti nađu adekvatan, zamjenski stan. Ali one koje su mu ponudili tijekom godina, napominje, nisu bili adaptirani za život.
- Ovo je vila naspram onog što su mi nudili. Ne želim stan u centru, niti s pogledom na more, ali nemam novca za adaptaciju. Istaknuo sam to u više navrata. Najidealnije rješenje bi bilo da me uopće nema, a sve što od njih tražim je da mi nađu adekvatan stan, objašnjava Sefer.
Po njegovoj procjeni u te bi zamjenske stanove morao uložiti još najmanje 18 tisuća eura. Nudili su mu, govori, i stan u Zadarskoj ulici koji nema sanitarni čvor. Tamo bi, opisuje Sefer, u svoj dio morao ulaziti preko nekakvog mostića, dok bi ulaz na tavan koristili ostali stanari zgrade. On je, ističe nevoljko, bolestan. Ima dijabetes, pretrpio je dva moždana i jedan srčani udar. Dijagnosticiran mu je i PTSP jer je ratni vojni invalid, borio se u Domovinskom ratu. Od 2002. godine je u nekoliko navrata bio hospitaliziran. Ima vrtoglavice i hitna ga je odvozila u bolnicu. Stoga mu je veoma bitno da je njegov budući stan u prizemlju, a pristao bi, ističe, na bilo što samo da nije više od trećeg kata i da nije vlažno. Prihvatio bi i opciju da u gradskom stanu dobije status zaštićenog najmoprimca.
Pročelje zgrade na nekoliko mjesta krasi natpis: "Oprez! Urušava se!" Ispod prozora je mramorna ploča na kojoj je ugravirano "Faciebat anno domini 1270". Sefer nam govori da je to baš on dao izraditi. Turisti bi se zaustavljali ispred njegovog praga, a ne bi ni znali u što gledaju. Drveni okvir prozora, pak, samo što ne otpadne, nakošen je i visi o niti. Sva sreća što je zgrada u zavjetrini inače bi možda već s prvom burom završio slučajnom prolazniku na glavi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
