više od pet desetljeća snima - revolucije

TONE STOJKO, slovenski fotograf: U ratu nemaš što raditi ako se ne znaš sakriti. MOJ PROBLEM JE DA NEMAM STRAHA

Nepripremljen, s lošom fotografskom opremom, nema šanse da preživiš u vijetnamskom ratu. Dogodilo bi mi se isto što se 1991. (za vrijeme napada JNA na Sloveniju) dogodilo fotografima iz Austrije, koji su bili na aerodromu u Brniku kod Ljubljane, prisjeća se Stojko tragedije koja je zadesila novinare Nicka Vogela i Norberta Wernera, kazao je Stojko kojega je samo splet nespretnih okolnosti spriječio da 1967. godine ode u Vijentam u kojem je bjesnio rat

| Autor: Mladen RADIĆ
Stojko

Stojko


Neki ga zovu kulturnom institucijom, a neki se samo čude njegovoj hrabrosti da sa svojim fotoaparatom ode u središte prosvjeda i snimi intrigantne fotografije. To je slovenski fotograf Tone Stojko koji je na Sajmu knjiga predstavio svoju bogato opremljenu fotomonografiju "Naša jeza je brezmejna: Demonstracije 1968 - 2020" odnosno "Naš bijes je bezgraničan: Demonstracije 1968- 2020.", te u Gradskoj galeriji Pula otvorio izložbu "Naša jeza je brezmejna". Na toj izložbi može se vidjeti izbor od 50-ak fotografija iz kolekcije od njih skoro 600 objavljenih u ovoj monografiji. U knjizi i na izložbi jasna je njegova spremnost, ali i smirenost kojom je pratio neke od najznačajnijih političkih nemira, od Praškog proljeća 1968. preko neuspjelog puča u Rusiji i desetodnevnog rata u Sloveniji do recentnih prosvjeda antivaksera u Sloveniji. Kao što je netko rekao na predstavljanju knjige, te scene koje je Stojko snimio neće se ponoviti, za razliku od nekih drugih stvari kojima se bavi. Ti su prizori jedinstveni.

Stojko

- Zapravo fotografiram veća vremenska razdoblja, od 10, 15, 20 godina i više, do 50 godina, još od 1968. Sve ide paralelno, pa moja kazališna fotografija ide paralelno s fotografiranjem prosvjeda. Uz demonstracije i kazalište bavim se umjetničkom fotografijom pa sam objavio i knjigu s aktovima i portretima, objašnjava Stojko i dodaje da ni umjetnička, ni prosvjedna, ni kazališna fotografija nisu zaključene cjeline, ni s jednom od njih nije završio, nego i dalje radi na njima. Jedna ide paralelno s drugom.

Dozvola za Vijetnam 

Ipak, te subotnje večeri u središtu Pule predstavio je i knjigu i izložbu koje se bave njegovim fotografskim bilježenjima političkih nemira i prevrata u istočnoj Europi zadnjih 50-ak godina. Za realizirati takvo što treba određeni višak hrabrosti ili manjak straha.

- Moj problem je u tome da nemam straha. Godine 1967. želio sam kao mladić ići u Vijetnam, gdje je bio rat, i gdje je puno fotografa poginulo, prisjeća se Stojko. Doktor Rudi Rizman dobio je dozvolu za Stojka od volonterskog suda za ratne zločine u Vijetnamu koji su činili stručnjaci iz cijelog svijeta. No, Rizman je znao da se od pet fotografa koji odu u Vijetnam vrati samo jedan, radi čega je Rizman tu dozvolu sakrio i rekao Stojku da ne može ići.

Stojko

- Time mi je spasio život jer ne bih tamo imao nikakve šanse. Nepripremljen, s lošom fotografskom opremom, nema šanse da preživiš u takvom ratu. Dogodilo bi mi se isto što se 1991. (za vrijeme napada JNA na Sloveniju) dogodilo fotografima iz Austrije, koji su bili na aerodromu u Brniku kod Ljubljane, prisjeća se Stojko tragedije koja je zadesila novinare Nicka Vogela i Norberta Wernera. - Vozili se su preko piste u svom automobilu punom benzina. Rekao sam im da je to jako opasno zato što su preko puta, u šumi, tenkovi. Oni ne vide tenkove, ali vojnici koji su u tenkovima vide njih. Aerodrom je bio sasvim prazan, sve prostorije su bile otključane. Legao sam na kauč da malo odspavam i začuo rafale iz teškog naoružanja. Istrčim vani i vidim vatrogasna kola kako voze. Skočim kod vozača i kažem mu da idem s njim, a on mi odgovori da je vozilo Austrijanaca pogođeno, priča Stojko i pokazuje na fotografiju koja je izložena u pulskoj Gradskoj galeriji.

- To je ta slika. Kada smo stigli, auto je gorio, bio je zapaljen i unutra su bila ta dvojica. Nisu niti pokušali izaći iz auta. Napravio sam samo nekoliko snimaka, a vozač vatrogasnog vozila rekao mi je da će ugasiti požar. Nakon što je malo pošpricao zapaljeni automobil, rekao mi je da bježimo jer tu više nismo mogli napraviti ništa i nismo bili sigurni da se to neće dogoditi i nama. Pobjegli smo, a 15 minuta kasnije auto se još jednom zapalilo jer vatra nije bila dobro ugašena. Ta dva mladića imali su približno 21 godinu, koliko sam imao ja kada sam htio u Vijetnam. To su bile prve žrtve u jugoslavenskom ratu među novinarima. Jedan od te dvojice bio je sin poznate austrijske spikerice, jedinac… To je takva žalost, prisjeća se Stojko dok mu se osjeća tuga u glasu. 

100 maraka za glavu novinara 

Nakon što je rat u Sloveniji završio, odlučio je da se više neće baviti reportažnom fotografijom, odnosno odustao je od namjere da ode pratiti rat koji se razbuktavao u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini.

- Svaki čovjek ima toliko i toliko sreće. Ja sam svoju već potrošio. Onda sam sa sinom počeo ići na BMX natjecanja svake godine pa je on tri puta postao svjetski prvak, prisjeća se, ali razgovor se opet vraća na rat.

- U ratu nemaš što raditi ako se ne znaš sakriti, nastavlja Stojko i pokazuje na fotografiju koja je odmah lijevo do ove s autom u plamenu. Na njoj se vidi vojnik JNA koji je pucao na Stojka, na svu sreću iznad glave, a sve zato jer mu je netko obećao tadašnjih sto njemačkih maraka ako ubije novinara.

Stojko

- Sva sreća da smo bili u Sloveniji. U Hrvatskoj i Bosni ne bi pucao iznad glave. Zbog toga se nisam usudio ići u Hrvatsku i Bosnu gdje sam izgubio dva prijatelja, priča Stojko. Jedan od njih, također fotograf, otišao je u Hrvatsku gdje su ga zarobili Srbi koji su ga odveli u zatvor, nakon čega je nestao, nitko ne zna gdje mu je truplo.

- Nema šanse da odem tamo i da netko tko ima četiri razreda osnovne škole zaradi na meni 100 njemačkih maraka, priča Stojko pomalo ciničnim, ali istovremeno i prkosnim tonom. 

Neutralan snimatelj 

Predstavljajući knjigu na Sajmu knjiga rekao je da, dok fotografira prosvjede, želi biti neutralan, no to se ne sviđa onima koji prosvjeduju jer mu kažu da se mora izjasniti na čijoj je strani. No, i dalje zbog toga ne osjeća strah jer kako kaže, tu se mogu neke stvari srediti, dogovoriti.

- Ali, u ratu ako imaš nekog snajperistu, ne možeš ništa srediti, govori Stojko o toj situaciji dok neki snajperist drži potencijalnu žrtvu na nišanu.

Neki nisu imali sreće.

- Jako su stradali moji prijatelji koji su išli u rat, kaže i dodaje da je ono što je 1991. radio u Sloveniji osjećao kao svoju dužnost. - To je moja Slovenija, ovdje mi nitko ništa ne može i pravio sam takve gluposti da bih svugdje već tisuću puta stradao, priča Stojko.

Znao je tako ići u šumu gdje bi stopirao kamion. U njemu je bio pripadnik slovenske Teritorijalne obrane s puškom u ruci koji je naumio ići tamo gdje bi nekoga zarobio, vojnike iz zrakoplovne baze koji su se predali, ali to još nije bilo sigurno. Stojko je odlučio otići s njime, te mislio da mu kao fotografu nitko ne može ništa, no bilo mu je jasno da je to samo u njegovoj glavi.

Stojko se nastavio baviti fotografiranjem no napominje da od toga ne živi.

- Živim od video snimanja kazališnih predstava. Imam 1.800 profesionalno snimanih drama s tri kamere, u periodu od 1994. naovamo. Samo fotografiranje mi nije bilo dovoljno. U predstavama su monolozi i dijalozi tako divni da bi bilo šteta da se prepuste zaboravu. Svaka predstava živi jedno kratko vrijeme, jednu, dvije, možda pet godina i onda nestane. Htio sam da bitne stvari ostanu, ali to je jako teško i skupo jer se svakih nekoliko godina tehnologija mijenja, pa što se tiče snimaka od prije 20 godina i danas, to je noć i dan, kaže on.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater