gradska štorija Zvjezdana Strahinje
I pod gorkim fašizmom sladoled je bio dostupniji
Ilustracija (Snimio Luka Jeličić)
Kuglica sladoleda u Puli košta između 2,5 i 3 eura. Da nam je netko prije eura i prije 2023. godine rekao da ćemo kuglu sladoleda plaćati 22,6 kuna rekli bi mu da je lud. Do uvođenja eura djetetu se još i moglo kupiti po dvije kugle, danas bi nam za svaku ekstra kuglicu trebalo pokazati po jednu pohvalnicu iz škole.
Istražujući cijene sladoleda u Puli, naša je mlada novinarka Lana Pliško utvrdila da se industrijski sladoledi nađu i za 2 eura, ali zato oni ručno rađeni dosegnu cifru od 3,90 eura. Ručno je sladoled po cijele noći 1930-ih i 1940-ih radio i sladoledar Pepoli Magro, da bi ga već ujutro u svojim sladoledarskim kolicima raznosio po Puli. Gelato mu je bio toliko dobar i toliko tražen, da je Pepoli od svog zanata mogao živjeti kao gospodin čovjek, poput današnjih sladoledara. Ali nije. Vrijedni i umješni Pepoli imao je porok – volio je vino više od sladoleda i više od zarade.
Kako bi ujutro napunio kolica, tako bi obišao svoj Kaštanjer pa onda i ostale gradske kvartove. S kolicima se zaustavljao na punktovima gdje bi čekao svoje mušterije. Nesreća je bila što su ti punktovi bili baš pored oštarija gdje bi se Pepoli po vrućem danu volio osvježiti čašom vina. Kolica bi onda ostavljao bez nadzora, a djeca koja bi ga pratila na njegovom putu koristili su priliku, penjala se na njih i krala mu sladoled.
Još bi ga i stariji za šankom zadržavali, počastili pićem ili dva, samo da se mangupi stignu zasititi. Nakon svake oštarije kolica su mu bila sve lakša. A kad bi netko zatražio sladoled, Pepoli bi grabio sve niže i niže u posude čudeći se gdje je gelato nestao. Grabio je u prazno kao da vuče pušću. Jednom su mangupi pretjerali sa šalom, a Pepoli sa pićem, pa je izašavši konačno iz oštarije shvatio da mu ni sladoleda, a ni cijelih kolica nema.
U novinama »L’Arena di Pola« nalazimo podatak da je sladoled u Puli pod fašizmom koštao 5 čentežima, odnosno 0,05 talijanske lire. Na internetu se pak navodi da je 1930-ih sladoled bio pola lire. Plaća kvalificiranih radnika u Kraljevini Italiji kretala se do 500 lira, iako je realno, u Istri, u provinciji, a posebno među ženama i slabo kvalificiranim radnicima, plaća dosezala do 300 lira. Uzmemo li neki prosjek od 400 lira i tu znatno višu cijenu sladoleda, ispada da se s time moglo kupiti 800 sladoleda u kornetu. Ako pak vjerujemo službenoj statistici da današnja prosječna plaća iznosi 1.650 eura, a znamo da kugla pulskog sladoleda košta 2,5 eura, ispada da za mjesečni dohodak možemo kupiti tek 660 kuglica! Je li zaista u doba neimaštine i neizvjesnosti te potpune socijalne nepravde sladoled mogao biti dostupniji radništvu nego danas? Da je barem bio skuplji, možda bi i taj fašizam brže propao.
Računica izgleda nestvarno, kao da je proizašla iz alkoholnih para pulskih oštarija i Pepolijevih zabluda o punim posudama sladoledarskih kolica.
