Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Ne u more, tek ste jeli!
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
U izlogu galerije "La musa" u Vodnjanu pulske profesorice i umjetnice Sanje Pereše Macuka nalazi se srcolika slika sa šaljivim prikazom autoritativne none i pokunjene djevojčice u kupaćim kostimima. I natpis: "Tek si jela!"
Upečatljiv prizor, kratka rečenica, svima je jasno da se radi o najstrožem ljetnom pravilu odrastanja uz more: Nema kupanja pola sata nakon jela! Umjetnica je Puležanka, galerija je vodnjanska, ali je inspiracija univerzalna. Svi takvu scenu čuvamo u memoriji.
Vikendima i praznicima ili u vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora Uljanika, na more se odlazilo na obiteljske plaže: kupalište Stoja, Traversata u Valbandonu, Bumbarska u Fažani, Fratarski, Kamenjak, uvala Kale u Šišanu... Nije to bilo samo kupanje, to su bili cjelodnevni piknici, međuobiteljski summiti s pregršt djece. Iz auta su se iznosile ždraje, frižideri, platnene torbe s hranom i obavezne demižane. To je vrijeme prije plastične ambalaže, sve se tekuće nosilo u staklenim bocama. Pa i maslinovo ulje svemogućih svojstava i namjena.
Čim se dođe na plažu mi, djeca, potrčali bi prema moru. "A ne! Prvo ćete jesti!"
I već se u hladu maže pašteta, vade se keksi, prezreli pomidor i breskva, lomi komad čajne kobasice. Pojeli bi na silu, otrčali prema vodi kad bi nas i opet zaustavili. "A ne! Tek ste jeli!"
Upravo kao na Sanjinoj slici. Pola sata moralo je proći između obroka i kupanja. Krenulo bi natezanje i borba: Zašto? "Zato jer je tako!" Pola sata s obale čeznutljivo bi gledali svu djecu ovog svijeta kako plivaju, rone i skaču.
Zašto nismo jeli doma da se sve stigne probaviti dok dođemo na more? "Nema razgovora!" Stariji vole apsurdna pravila koja ne vole objašnjavati. Na primjer: Doveli bi nas na plažu cijeli dan da uhvatimo sunca, a držali nas u zarobljeništvu u hladu. Ili, kad bi od loptanja po plaži bili znojni i žedni rekli bi nam da se sada ne smije piti vode jer smo - znojni i žedni.
Nonice i majke su bile posebno čvrste u strogoći, očevi neuvjerljivi, čak i popustljivi. Vidjelo se da ni njima nitko nikada nije objasnio smisao pravila. Držali su ih se samo iz užance, otkad su shvatili da više nisu djeca.
Plaže su mirisale na borove, na suhu travu, na more, na egzotične mirise krema za sunčanje kojima su se mazali stranci. Mi smo smrdjeli na rancido maslinovo ulje kojima su nas trackale majke da nas zaštite od sunca. Ako se riba friga u maslinovom ulju, kako će mene zaštititi od prženja na suncu? "Dosta s pitanjima!"
Kad bi ušli u more, oko nas se širila emulzija, otklizali bi sami od sebe, more nas ne bi ni dotaklo preko sloja ulja. I tek šta bi ga isprali sa sebe, s obale su izvikavali nove zapovijedi: "Izađi van, sav si plav! Smežurao si se! Idemo jesti!"
I opet čeznutljivi pogledi s obale prema moru. Kako neka djeca mogu vječito biti u moru, a nisu se niti smrznula niti smanjila? Možda nemaju roditelje da paze na njih? Sigurno su gladni. Jedu li, jadni oni, uopće ikada?
