Gradska štorija Vanese Begić
Lijepe pulske priče, Davor, Melisa, ljudi s tržnice
(Snimio Srecko Niketic / Pixsell)
Grad čine njegovi ljudi, njihove isprepletene priče, entuzijazam, kreativnost, dobra volja i sinergija. U idealnom svijetu i poretku, a i ne samo tamo i tada, već u svakodnevnom životu. Najčešće su to sasvim "obični" ljudi, premda bi onda trebalo objasniti i koji su to ljudi "neobični", odnosno kakvih sve "vrsta" ljudi ima, no to bi zahtijevalo preveliku i previše duboku analizu. Gradovi su u zadnje vrijeme sve više puni raznih "ratnika i boraca-komentatora-dušebrižnika za tipkovnicom", koji "prekrivaju" sve ono dobro, male, dobre, jednostavne ljude i njihova dobra djela.
Od osoba koje žive toliko tiho i samozatajno, a samim svojim postojanjem zrače dobrotom i time čine dobro, do onih koji dajući puno svog slobodnog vremena, prije svega sebe, entuzijazma, truda i vještina, pomažu određenom dijelu zajednice.
Koliko učitelja, odgojitelja, sportskih trenera radi više od onoga što se od njih traži, nesebično dajući i više od stoposto sebe za dobrobit djece, učenika i drugih, koliko dirigenata nastoji sa sasvim, eufemistički rečeno, "skromnim" glasovima stvoriti lijepu glazbenu priču. Primjera je puno, u našem tritisućljetnom gradu.
Nedavno je objavljena vrijedna fotomonografija o pola stoljeća rada Košarkaškog kluba Stoja zahvaljujući trudu i entuzijazmu Davora Miškovića, a gdje se prikazuju uspjesi, usponi i padovi, lijepi i manje lijepi trenuci u ovome klubu te koliko je to značilo za generacije i generacije djece i mladih, jer u biti ta je lijepa priča, kroz godine spasila i brojne mlade "s ceste". Ovaj primjer pokazuje entuzijazam onih koji su tu radili, imali razne funkcije te uspijevali "žonglirati" u svemu tome. Iako sam "miljama daleko" od sporta i od toga života, u redakciji gdje imamo sjajne sportske kolege te vanjskog suradnika, kolumnista Roberta Matteonija nisam meritorna da o tome pišem, no samim čitanjem te fotomonografije stekla sam uvid u količinu ljubavi, topline i dobrote koja je utkana u ovu pozitivnu pulsku priču. Takvih priča ima, dakako, i u drugim klubovima, ljetnim kampovima, školama...
Teško je izdvojiti, evidentirati, nezahvalno je to. Spomenimo blagajnicu iz INK-a Melisu, koja puno više čini od onoga što sam posao tehnički zahtijeva. Samim prisustvom. Uvijek spremna pronaći rješenje za sve, sugerirati, pomoći izabrati program, dati savjet, uputiti toplu ljudsku riječ...
Priče o dobrim ljudima ne završavaju ovdje, neke sretnemo samo u prolazu, obilježili su neku tržnicu, kafić, radno mjesto, plažu, ulicu, dvorište, bili poznati po tome što su kosili travu pored svoje kuće i u čitavom susjedstvu, ljubazni prodavači, konobari koji donesu onu kavu s ljubavlju. Makar bez riječi već znaju kome će što donijeti. Takvih ljudi ima svugdje oko nas. Postoje, svojom dobrotom i jednostavnošću.
