Gradska štorija Vanese Begić
Pula nikada nije bila grad koji se nameće
(Arhiva Glasa Istre)
Za ovu ležernu, ljetnu štoriju, napravili smo mali eksperiment. Kako Pulu, u par rečenica, doživljavaju Puležani, kako turisti, odnosno oni koji tu žive odnedavno, a što o njoj pak ima za reći umjetna inteligencija? Navest ćemo sva tri, uvjetno rečeno, odgovora, ali nećemo reći koji je čiji, neka ostane malo tajnovitosti u tome, kao i u šumskim dekoracijama iz prošle štorije, za koje je bilo puno pitanja čitatelja. I da, kada smo već kod šumskih "instalacija", netko ih je malo "preokrenuo". Te "izgradio" nove šumske puteljke.
"Pula nikada nije bila grad koji se nameće. Ne viče da je najljepša, ne trudi se biti glasnija od drugih, ne nosi šminku ni kada bi joj možda dobro pristajala. Ona jednostavno jest. Poput ljudi koji ujutro na Verudi pozdrave susjeda, zastanu na kavi, prokomentiraju buru ili jugo i nastave svojim putem kao da vremena imaju napretek, iako ga, zapravo, nemaju ništa više od svih ostalih. Možda je upravo u tome njezina posebnost. Dok drugi gradovi svoju povijest drže iza stakla muzeja, Pula je svakodnevno preskače na putu do trgovine".
Govore li tako o Puli Puležani? Turisti, ili pak putnici-namjernici? Ili sveznajuća umjetna inteligencija, ili pak "zdravoseljačka" prirodna?
"Pula je grad taman po mjeri, ništa nije predaleko, a more, toliko obale i mjesta za kupanje, što nije slučaj u drugim gradovima, gdje, istina, ima mora, ali ne i mjesta za kupanje. Lako je biti uz more i imati neatraktivni prilaz, ali imati toliko vrsta plaža, e to je posve druga stvar".
"Pula je grad u kojem se još uvijek može osjetiti miris mora prije nego što ga se ugleda. Grad u kojem cvrčci ljeti imaju važniju riječ od automobilskih sirena. Grad u kojem je dovoljno nekoliko minuta hoda da se iz gradske vreve stigne do borove šume, stijena ili uvale u kojoj svatko ima svoj omiljeni kamen za sjedenje. Njezine su specifičnosti često nevidljive onima koji prolaze. To su razgovori u kojima se hrvatski prirodno isprepliće s talijanskim riječima, navika da se ljudi prepoznaju po glasu i koraku, osjećaj da će se prije ili kasnije svi negdje sresti. Ovo su male gradske rutine koje ne pišu turistički vodiči – jutarnja kava koja traje dulje od planiranog, odlazak na tržnicu gdje se ne kupuje samo povrće, nego i razmjenjuju novosti, večernja šetnja uz more bez posebnog razloga".
Sve je to Pula, i takvom je viđaju ljudi, ili pak umjetna inteligencija. Tri kratka ulomka, tri različita autora, možda je "stroj" vidi ljepše nego ljudsko oko, ili nema govora o tome?
Rekla bih da Pula zna biti tvrdoglava. Netko će nadodati i katkad i pomalo gruba na prvi pogled. Nastavila bih da fasade nisu uvijek uredne, ulice nisu uvijek savršene, a ni stanovnici neće svaki put reći ono što bi netko želio čuti. Ali upravo ta nesavršenost daje joj onu specifičnost, onu nevjerojatnu autentičnost. Ljeti se grad promijeni. Jezici sa svih strana svijeta ispune ulice, trgovi postanu pozornice, a zalasci sunca ponovno uvjere i domaće da nije potrebno putovati daleko kako bi se čovjek zadivio bojama neba. Ipak, najljepša je Pula možda onda kada se sezona stiša. Kada more ponovno pripadne galebovima i barkama, a grad svojim ljudima. Mnogi će se složiti s tom konstatacijom, a netko će kazati bolje da plaže budu pune od svibnja do listopada, radi zarade, kada je to sada jedan od glavnih prihoda.
Ljepota Pule nikada nije bila samo u kamenu starom dvije tisuće godina. Ona je u osjećaju pripadnosti, u sporijem ritmu koji još odolijeva užurbanosti, u moru koje svakoga dana izgleda drukčije, i možda upravo te sitnice čine razliku.
