gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Alegria nas je očuvala. Hvala ti, Špija
(Snimio Zvjezdan Strahinja)
Šarena Dyana pleše pulskim ulicama. Zeleno-ljubičasta, na točke. Ili je bio Spaček? Crveno-žuti? Svejedno, njihalo se to vozilo u đirima k’o da pleše valcer. Ili tango istriano. Tko su ti ljudi, pitalo se malo dijete u autu iza vesele Dyane. Arinka i Franci. Tko? Tingl Tangl. Za Tingl Tangl je mali naravno znao: To je ona vesela teta s kikicama i šareni brko s prevelikim cipelama.
To su slike i zvukovi djetinjstva. Arinka i Franci naš su svijet od najmanjih nogu. Oni su nam i godine odrastanja i sazrijevanja i starenja. Taj je par i njihovo djelo štorija veća od svih štorija. I zato je teško sada shvatiti da je zauvijek pošla Arinka Šegando Blašković. Lakše bi bilo prisjetiti se svih onih miljon vrckavih i lucidnih pjesama, miljon emisija za djecu, miljon viceva i štorija o Puležanima, miljon albuma Gori Ussi Winnetou, miljon epizoda Šjore Špije, miljon antologijskih fraza koje su nam utkali u opću kulturu i memoriju grada.
Satira i veselje, melodija i ritam, humor i bizarnost, otpor i neumorni duh, dijalekt i svi jezici naši, Pola i Pula, ljubav i bol. To su nam Arinka i Franci. Kao neki mesijanski par, koji nikako nije želio tu ulogu, ali nas je svojim kreacijama i pojavom učio da na bezumni svijet gledamo kao veselu pozornicu sa šašavim kabaretskim programom. I da se alegrijom othrvamo ludilu, gluposti i primitivizmu. Jesmo li svjesni koliko je taj par svojim djelima ostavio traga među nama? I koliko Pule gubimo bez naše Šjore?
Tko je poznavao profesoricu Arinku mogao bi svašta lijepog ispričati, a još više i nadahnutije onaj tko je drugaricu/gospođu Arinku znao osobno. Većina nas drugih sretali smo se s njom samo kao skladateljicom i glazbenicom, ali smo je sretali svaki dan. Kroz sve njene pjesme, melodije i tekstove, svaki njen glas, svaki ton klavijatura i raznih instrumenata, njene intervencije u Francijevim pjesmama. Poznavali smo dobro i imaginarnu penzićku Šjoru Špiju, vrckavu, provokativnu i zabavnu, našu prvu susjedu ili dio fameje. Poznavali smo i njenog Pića, Bel Moreta, Stambenu... Ispitaj nam, Bel Moreto, kako to može biti?
Godina je bila 1992.. Iz Gimnazije bi petkom u jutarnjim satima odlazili u obližnji »Tomaso« slušati prve epizode Šjore Špije. U onom bezumlju rata, šovinizma i nacionalizma, politika podjela i pljačke, to »ludilo« od radijske emisije s humorom se obračunavalo sa svim negativnostima i donosilo nam rijetki glas razuma.
Ne bi imali šolde, konobarica bi bila inkacana, dijelili bi jednu pizzetu, a macchiato pili sporo. Žicali bi cigarete i osluškivali radio kad će zatreštati: »Ula, ula, ovdje Radio Pula. Alo, Špija... tempo, Špija...«.
Pojačajte radio, tiše tamo!
»Šta se dereš, Bel Moreto? Inšoma, san čulaaa...«
S radija su nas uveseljavale prve riječi otpora petkom tom izvrnutom svijetu. Od bezumlja bi začas nastao kabaret, od beznađa smijeh, a svakodnevna jadikovka postajala je vesela pjesma. Alegria! Muzika i zajebancija vrijedile su nam života.
Zato ti ogromna hvala, Špija. Adio, Arinka!
