Gradska štorija Zvjezdana STRAHINJe
Filmski festival? A di je to?
(Snimio Milivoj Mijošek)
Bit ću zločest i prišapnut vam ono što sam nepristojno prisluškivao: U Pulu je stigao naš poznati filmski kritičar, zastao u jednoj trgovini i u razgovoru s prodavačicom, jer valjda joj je bio poznat s nacionalne televizije, spomenuo da je došao zbog festivala. "Kakvog festivala", pitala je. "Filmskog", odgovorio je. "Filmskog? A di je to?"
Eto, prodavčica ne zna za filmove u Areni! Čak i da je ovdje samo na sezonskom radu, to bi trebalo biti nevjerojatno! A nije.
Kakva su to vremena došla? Nekad kad si rekao Festival (iz poštovanja ga pišem velikim F) znalo se na što se misli. Ne zato jer drugih nije bilo, nego zato jer je to bio Onaj Festival. I sama riječ Festival imala je težinu.
Nesumnjivo je da filmski festival i dalje ima neku težinu i ogroman značaj za hrvatsku kinematografiju, da se gledaju u Areni i odlični i manje dobri filmovi i da su svi na svoj način vrijedni. Ali dojam da Festival sada nešto posebno znači Puležanima - nemam. I pritom ne sumnjam u kulturne dosege, u filmove, ocjene, u trud, rad i organizaciju. Pišem samo o percepciji ljudi s kojima se susrećem proteklih dana.
Otkako smo otvorili temu Vatrometa kojim je festival bio otvaran (iz nostalgije ga pišem velikim V) i susreo se s puno različitih reakcija, ponovno smo osvijestili koliko su emocija generacije Puležana uložile u Festival. I to da im je taj Vatromet bio nevjerojatno potreban. Ne samo da je bio simbol i Pule i Festivala, već je bio - urbi et orbi - poziv filmskog svijeta: "Tu smo, stigli smo u Pulu, dođite da se družimo!". Vatromet smo s nestrpljenjem iščekivali u svim gradskim kvartovima, obitelji na okupu, susjedi u ćakuli, pogleda uprtih u noćno nebo.
A olako je Puli oduzet taj dio identiteta: bez polemike, bez argumenata.
Sjećamo li se gužvi oko Arene? Sjećamo li se uvijek onog nekog šušur na marginama programa? Još se Pulom kao drevna predaja prenose priče o preskakanju ograde, o susretima s poznatima, o ljubakanju "na travi", o plejadama najvećih glumaca koji su svojim pojavama i nepodoštinama danima na terasama i na plažama uveseljavali Puležane. Gdje su bili glumci, tu su bili najvažniji državnici i ljepotice i novinari...
Nemojmo se lagati: nije Festival bio samo festival filma već festival glamura, cjelokupne scene, prvo Jugoslavije, a potom Hrvatske i susjedstva. Bio je to festival Pule!
"Ovo je zabava za hrvatsku filmsku industriju, a ne Pulski festival. Bez vatrometa je obično kino", riječi su kojima je otvorenje komentirao jedan kolega.
Tko želi gledati filmove - gledat će ih i dalje. U Areni i na drugim lokacijama. Čarolije filma pod zvijezdama uvijek će biti. Partiji nakon projekcija su odlični, na njima uglavnom vidimo Puležane željne zabave i one angažirane oko festivalskih zbivanja. Ne prepoznajemo previše glumaca i velikih faca kao nekad, ali to možda više govori o nama nego o njima. I što je važno: nitko ne priča o tome tko je od poznatih stigao u grad, niti itko pita šta dobrog igra sutra u Areni. Uglavnom se pleše i eventualno o Vatrometu govori.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
