Gradska štorija je forma koja omogućava slobodu izražavanja i donošenja nekih ne toliko poznatih lica i naličja grada i okolice. A ova je priča pomalo bajkovita. I istinita. Kao kada su vile gradile Arenu. Ovoga su puta neke vile ili vilenjaci, trasirali puteve - u šumici.

U jednoj popularnoj šumici, odmah pored zgrada i pored mora. Tamo ranije nije bilo nikakvih putokaza. Samo borovi, miris mora koji se penjao sve do šumice i kamenčići razasuti po zemlji kao da ih je netko davno prosuo i zaboravio. A onda je jednoga jutra netko počeo slagati stazice.

(Snimila Vanesa Begić)

Ne velike, ne važne. A istovremeno velike i važne. Bitne. Slikovite. Isto tako. Jedno i drugo. Tanke vijuge od bijelih malenih oblutaka, dovoljno široke da ih prati pogled. I da stvore nove puteve. Ovuda ćeš proći, gdje je markirano. Tu i tamo iz kamena bi niknuo krug, spirala ili mali labirint. Nekoliko pažljivo uspravljenih kamenčića držalo je ravnotežu kao da razgovaraju s vjetrom. Između borovih iglica nastajale su tihe instalacije koje nisu tražile pažnju - samo da ih netko slučajno otkrije.

Šetači su isprva mislili da je to djelo djece. Tu ima u blizini nekoliko dječjih vrtića s kreativnim odgojiteljicama. Sutradan bi se pojavio novi uzorak, a stari bi nestao, dobivao novo ruho, smjer, kao da šuma ne dopušta da išta ostane zauvijek. U tom istom obliku.

Kamenčići su, stoga, svakoga dana dobivali novi raspored, novu priču. Ili pak na tjednoj razini. Nitko nije znao tko ih slaže. Ili su svi znali i uzimali to zdravo za gotovo. Bio je to samozatajni umjetnik, ili pak više njih. Možda netko tko dolazi rano, prije nego sunce ugrije stijene. Možda netko kome je dovoljno provesti sat vremena u tišini, premještajući jedan kamen pokraj drugoga dok ne osjeti da je sve na svom mjestu. Da je postignuta ravnoteža.

Djeca su počela izmišljati/pomišljati da u šumi živi umjetnik kojeg nitko nikada nije vidio. Stariji su zastajali, osmjehnuli se i nastavili dalje. Poneki bi dodao još jedan kamenčić, pažljivo, da ne pokvari sklad.

I tako je šumica postala prava mala galerija, ali bez zidova. Valovi su u daljini ponavljali isti ritam, borovi su šuštali nad glavama, a kamenčići su iz dana u dan pričali drukčiju priču - onu koja traje samo dok je netko ne pronađe. I nastavlja se, poput šumske čarolije, iz dana u dan, sve maštovitije.

Gdje je to, nećemo odati čaroliju. Neka šumice budu ugodna mjesta za šetnju i rekreaciju.

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar