DUGA TRADICIJA

RESTORAN TRI MURVE U VOZILIĆIMA. Vanesa Boneta Faraguna i Damir Faraguna: Život ti je restoran, a familija su ti gosti

| Autor: Branko BIOČIĆ
Vanesa Boneta Faraguna i suprug Damir Faraguna (Snimio Branko Biočić)

Vanesa Boneta Faraguna i suprug Damir Faraguna (Snimio Branko Biočić)


Upravo 1. svibnja 1975. u prizemlju svoje kuće u Vozilićima, tik uz glavnu cestu koja obalom vodi do Rijeke, Biserka i Boris Boneta otvorili su oštariju Tri murve i krenuli u životnu avanturu koja je trajala punih 40 godina do njihove penzije. Te 2015. restoran je preuzela njihova kćerka Vanesa koja ga je nastavila voditi sa suprugom Damirom Faragunom.

- Majka je bila po struci konobarica koja je do tada radila na Vidikovcu, otac je bio mehaničar, a u restoranu su radile još konobarica Sonja i kuharice Rina i Rita, domaće ženske koje znaju kuhat domoća šuga, mesit njoki i fuži i delat kobasice. Nisu bile školovane kuharice, ali imale su volju i motivaciju i to je rezultiralo zadovoljnim gostom i rejtingom restorana. U restoranu su se nudila jednostavna jela s domaćom tjesteninom, pohane lignje, orade, brancini i škampi i to kvarnerski škamp koji je ulovljen na vršu i živ dopremljen u restoran. Nema boljeg od friškog škampa i buzare napravljene od škampa koji nam škampar donese netom nakon ulova. Zato smo i mi zadržali taj kvarnerski škamp, koji i dalje nudimo na žaru i buzaru, ali smo se više nekako orijentirali na meso, govori sadašnja vlasnica Vanesa Boneta Faraguna.

Njezin suprug, po struci mesar i velik ljubitelj mesa, imao je viziju koja je u njemu čučala pune 23 godine, želio je nuditi u restoranu odležano meso, isto kao u Firenzi, gdje se susreo s "kraljicom mesa", Fiorentinom koja je bila odležana, ukusna i tako mekana, od specijalnih krava koje se zovu chianina.

- Srećom, upoznali smo divne ljude, profesora Benedeta i Stelia, prijatelje mojih roditelja koji su nas proveli Firenzom i odveli u Chianti, u jednu staru mesnicu, gdje nas je vizionar Dario Ceccini, koji danas vodi restorane, upoznao s odležanim vrstama mesa i tada smo vidjeli razliku, da sva mesa nisu ista i da meso mora odležati da bude mekano i sočno i od tada je prošlo jako puno godina dok smo to primijenili kod nas. Nekad se ovdje pojam odležanog mesa poistovjećivao sa starim pokvarenim mesom i trebalo je vremena da ljudi promijene svijest o tome. Tako smo krenuli uz klasičnu ponudu bifteka, ramsteka, tagliata s Fiorentinom jer je bila najpoznatija ljudima, vremenom smo uvrstili Tomahowk steak koji pripremamo na malo drugačiji način, serviramo ga na stalku i palimo ispred gosta, ustvari priredimo cijeli spektakl kao fire show. I na kraju uvodimo picanha, brazilsko jelo po kojem je danas naš restoran poznat. Mislim da smo jedini koji to spremamo na ovaj način. S picanhom smo počeli na nagovor tatinog bratića Marija koji je pomorac i jeo je to u Brazilu. I, eto Marija s mačevima iz Brazila koje nam je poklonio i nije bilo druge, trebalo je krenuti i testirati tržište, govori Vanesa.Tri murve (Snimio Branko Biočić)

Danas je picanha, juneći but koji pripremaju na svom ognjišću, favorit restorana, ali trebala im je puna godina dana da je ljudi prepoznaju.

- U počecima jeli su je samo veliki ljubitelji mesa koji su željeli nešto isprobati novo ili pomorci koji su je imali priliku probati na svojim putovanjima. Nju pripremamo na maču, pečemo na ugljenu, režemo ispred gosta i poslužujemo na dasci, na rukoli i pomidoru, što je pravi doživljaj. Suprug je želio da naglasak restorana bude na drugačijem pristupu i pripremi tog mesa i mislim da je u tome uspio jer sva mesa pripremamo isključivo ispred gosta, na kaminu i drvenom ugljenu. Sretni smo kada nam se gosti vraćaju, provode više vremena u restoranu jer to je tip hrane kojoj treba posvetiti koji sat i uživati u njoj, nije to pojedem i odem na brzinu, kazuje Vanesa.

Ovaj posao traži angažiranost 24 sata 365 dana u godini, nema tu odsutnosti ni mirovanja pa ni godišnjeg odmora, privatnog života nema, ističe. "Život ti je restoran a familija su ti gosti. Mi smo se počeli baviti ovim poslom kada su nam djeca bila odrasla tako da su ipak imali roditelje kao mali, za razliku od mene koju su odgojili nona i nono jer su moji roditelji radili, kao i mi sada, 24 sata na dan. Imamo dvojicu odraslih sinova, 31 i 26-godišnjaka koji su odabrali svoje životne putove i daleko su od ugostiteljstva. Stariji sin živi u Rijeci s familijom i radi u inozemstvu, a mlađi završava fakultet i pomaže nam vikendima i ljeti kada je glavni kuhar uz oca na roštilju. Ima tu strast prema kuhanju i ljubitelj je mesa, tu je genetika odigrala svoje jer je suprugov otac bio kuhar na Jugoliniji cijelog svog radnog vijeka", kaže Vanesa.

Među gostima ima onih koji su njezinih godina i kažu da su kao mali dolazili ovamo nedjeljom na ručak i obavezno su jeli škampe. "Eto, to je ta vrijednost i navika koju su im roditelji usadili", kaže. Najviše im gostiju dolazi iz Rijeke i Opatije, starom cestom do Vozilića, i to sve više od početka pandemije. U ljetnim mjesecima česti su strani turisti koji borave u okolnim vilama, pogotovo Nijemci kojih je sve više i zimi jer su u Istri kupili kuće ili ih unajmili na duže vrijeme.

- Našu ponudu baziramo na ponudi lokalnih OPG-ova, u bližoj okolici imamo jako dobrih vina, ulja, rakija, sireva, pršuta, salata, svega. Vina imamo isključivo istarska jer smatramo da mi u Istri imamo jako široku ponudu i da treba nuditi jela i vina ovog kraja jer gosti, naročito stranci, to cijene. Isto tako je i s mesom, nabavljamo ga isključivo s hrvatskih farmi, a u zadnjih pola godine nudimo meso black angusa domaćeg uzgoja, radi se o farmi s 800 grla. Znači, kupujmo hrvatsko!, poručuje simpatična i elokventna vlasnica restorana.

Iznad restorana uredili su sobe za iznajmljivanje. Što očekuju od ove sezone, prvo od Uskrsa? "Nema tu više očekivanja, ima samo nade da će sve ovo završiti. Mislili smo da je korona najgore što se moglo desiti, ali uvijek postoji gore i primitivizam ljudi koji žele ratovati u današnje doba. Živimo u jako izazovnom vremenu ali svako vrijeme je takvo", kaže Vanesa.

Damir dodaje da su dobro iskoristili vrijeme pandemije. Za prvog korona-zatvaranja nadogradili su sobe iznad restorana, trenutno ih je pet, ali spremaju se podići i treći kat. Sobe su uređene u starinskom stilu, čime su zadržali izvornost kuće, a nazvali su ih po nonama i susjedi - Ana, Marija, Roža, Giovannina, te Eneleen po unuci. Za drugog zatvaranja renovirali su restoran, terasu i štošta drugo. Muški članovi obitelji restoran su zamijenili bauštelom pa su najveći dio posla odradili sami. "Kada bismo zapeli, imali smo džoker zovi: Halo, Roberta Razzi, treba nam savjet i tako uz čašicu vina rađale su se nove ideje. Pomogao nam je puno i arhitekt Željko Paliska koji je jedini razumio naše želje", kaže Damir.

Žali se na nedostatak stručnog kadra, konobara i kuhara. "Nitko više ne želi raditi taj posao. Za to krivim sustav, ali sve počinje od doma pa tako i roditelje koji odgajaju pilot-djecu i ne usađuju im radne navike. Sve pripremaju za inženjere, doktore, pravnike, a nitko ne razmišlja da i te ljude netko mora posluživati u restoranu. Tužno je da naša Srednja škola u Labinu, u turističkom kraju, upisuje jedan mješovit razred, pola kuhara, pola konobara. I tu se upisuju djeca bez ikakve želje za tim poslom i završavaju za konobare i kuhare a većina se nikad time neće ni baviti", zaključuje Damir.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom