Piše Rudolf Frančula
Kriza sudbene vlasti
(Pexels/Arhiva Glasa istre)
Na kraju dijela knjige koji se odnosi na moj rad u pravosuđu tj. sudovima i javnom tužilaštvu (državnom odvjetništvu) i odvjetništvu, želim iznijeti svoje mišljenje o izvršavanju njihovih ustavnih i zakonskih funkcija te izvršiti uspoređivanje njihove efikasnosti, a prije svega sudbene vlasti u ranijoj Hrvatskoj i današnjoj Republici Hrvatskoj, kao i dati svoju ocjenu stanja u našem (današnjem) sudstvu.
Obzirom da sam obnašao dužnost suca općinskog, županijskog (okružnog) suda te bio predsjednik oba ova suda (u Puli) i bio sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i javni tužilac Hrvatske, u razdoblju od 1963. do 1995. godine, a od 1996. do 2015. godine bio sam odvjetnik tj. bio sam izravno uključen u sudbenu - pravosudnu vlast, te se smatram kompetentnim, ne samo u iznošenju mišljenja tj. svjedočenja, već i davanju ocjene, koja se odnosi na rad sudova, državnih odvjetništava i odvjetništva.
Treba kazati kako su nazivi, ali i nadležnosti sudova i državnih odvjetništva u ranijoj i današnjoj Hrvatskoj, u biti ostali isti. Jedina bitna razlika što su u prijašnjoj SR Hrvatskoj funkcionere (suce, predsjednike sudova, zamjenike javnog tužioca i tužioce) birala predstavnička tijela, skupštine općina i zajednica općina (današnje županije) i Sabor, dok danas imenovanje spomenutih pravosudnih funkcionera spada u nadležnost Državnog sudbenog i Državnog odvjetničkog vijeća.
U SR Hrvatskoj, kako sudovi, tako i javno tužilaštvo, bili su izuzetno efikasni i učinkoviti. To znači da su i najteži – najsloženiji predmeti (slučajevi) rješavani – dovršavani u vrlo kratkim rokovima, koji su danas nezamislivi. O tome sam pisao i iznosio podatke kada sam opisivao svoj rad u Općinskom i okružnom sudu Pula i javnom tužilaštvu Hrvatske.
To znači da bi građanin ili pravna osoba, kada bi podnio tužbu sudu ili zatražio diobu, uknjižbu i slično, prvostupanjsku odluku dobio u pravilu u roku od nekoliko mjeseci. Nešto bi duže čekao odluku suda drugog stupnja, ali bi i ona bila donijeta u kratkim rokovima. Važno je naglasiti da građani i pravne osobe se najčešće obraćaju sudovima za zaštitu svojih prava u tzv. građanskim i trgovačkim stvarima (parničnim, vanparničnim). Često se radi, kako za građane, tako i za pravne subjekte, o bitnim, vrlo važnim stvarima. U tim predmetima donosila se pravomoćna presuda u bivšoj Hrvatskoj u pravilu u roku od godinu dana. Drugim riječima pružana je brza i učinkovita pravna zaštita što je od izuzetne važnosti.
Danas se na prvostupanjsku presudu čeka znatno duže, čak i u hitnim slučajevima (smetanje posjeda, uzdržavanja, privremenih mjera i sl.), ponekad i po nekoliko godina. Znam to i iz vlastitog iskustva jer sam od 1995. do 2015. godine tj. punih 20 godina bio odvjetnik i zastupao bezbroj stranaka pred sudovima diljem Istre, ali i šire.
Neke eklatantne slučajeve sporosti današnjih sudova iznio sam ranije kada sam opisivao svoj rad u odvjetništvu (slučaj Bažon, Zanrosso, Dujanić i dr.). Treba kazati da ovaj segment sudskog rada nije predmet javnog interesa, osim pojedinačnih slučajeva, a vrlo je značajan, da ne kažem bitan kada je riječ o funkcioniranju pravosuđa i pružanja pravne zaštite.
Puno je više javno eksponirano kazneno sudovanje, kao i otkrivanje, gonjenje počinitelja kaznenih djela. Tu oblast pogotovo poznajem dobro jer sam dugo vremena bio kazneni (krivični) i istražni sudac, javni tužilac i pet godina sudac Vrhovnog suda RH u krivičnom odjelu.
Dakle, u ranijoj Hrvatskoj prijava koju bi, u pravilu, podnosila policija, u javnom tužilaštvu rješavana je u kratkom roku, odbačajem ili zahtjevom za istragu, odnosno optuženjem. Suci bi istrage hitno rješavali, a raspravni suci promptno zakazivali rasprave i u što kraćim rokovima, raspravljajući kontinuirano, donosili presude. Nije bilo odgađanja rasprava, hitno se postupalo.
Privođenja, uhićenja vršena su bez televizijskih kamera (da ne kažem TV prijenosa). Suci i javni tužioci koji su vodili postupke nisu davali izjave za javnost.
Nitko nije bio izuzet od kaznenog progona, naravno ako je za to bilo osnova. Prije izbora ili imenovanja na odgovorne javne dužnosti, uključivši suce, javne tužitelje, da ne govorimo o članovima izvršnih vijeća, direktora, predsjednika, javnih ustanova, poduzeća, vršene su provjere od strane nadležnih državnih organa. Ukoliko bi se u biografiji potencijalnog kandidata utvrdila neka »mrlja« isti ne bi bio izabran, imenovan.
Što se pritvora tiče, određivao se samo iznimno, i to kada bi bili ispunjeni zakonski uvjeti, i čim bi ti uvjeti otpali pritvorenik bi bio pušten na slobodu. U pritvorskim predmetima se doista hitno postupalo. U odnosu na danas bilo je puno manje koruptivnih kaznenih djela, posebno u strukturama vlasti, a mogu odgovorno tvrditi da pravosuđe nije bilo zahvaćeno tim zlom.
Jedan slučaj korupcije suca okružnog suda u Rijeci (Mate Butijera) ostao mi je u sjećanju i posebno sam ga obradio. Na ovom mjestu ponavljam, sudac Mate Butijer čim je otkrivena njegova kriminalna aktivnost, lišen je slobode i osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, koju je izdržao u Lepoglavi. Cijeli kazneni postupak protiv Butijera, od lišenja slobode do pravomoćnosti presude trajao je svega godinu dana, što je danas apsolutno nezamislivo.
*Nastavak u sljedećem broju
