Piše Robert Matteoni
Jednog dana... To je naša nada
(Snimio Milivoj Mijošek)
Protok godina temelj je onog bez čega ne možemo napredovati u životu. Iskustvo. Ono nam daje objektivnije uvide u mnoge stvari koje se ciklički ponavljaju. Lakše ih je zato prijeći u odnosu na prvi puta kada smo se njima suočili. Prolaznost je jedan od faktora koji utječe na iskustvo, jer ono što je nekad bilo aktualno u svladavanju prepreka danas ne mora biti učinkovito.
Istra 1961 nam je tema toga, pogotovo u ovosezonskom izdanju, započeto velikom skepsom od priprema. Uzrok je bio u osipanju kadra, manjku kvalitetnijih-iskusnijih prinova, a kulminiralo je u odlasku Prevljaka. Njegova prodaja je ogorčila navijačku masu, ali realno gledano, nije to do i notornih »izvoznika« iz Baskije. Onog trenutka kada veći klub, što znači i veći novac te veće ambicije, pozove nekog iz Istre 1961, teško je, da ne kažem nemoguće, zadržati tog igrača. Iskustva, recimo od povratka u Prvu ligu (2009.) do danas, ukazuju da je uvijek takav interes-poziv značio da određeni igrač želi otići na bolje. Pitanje je samo za koliko. Nije to problem Istre 1961, to je zbilja svakog kluba, proporcionalno dimenzijama, u kojem hranidbenom lancu u pravilu bolji i bogatiji »jede« manje boljeg i imućnijeg.
Smail Prevljak, gledano poslovno, je odličan posao Istre 1961, odnosno sportskog direktora Saše Bjelanovića. Kad je došao malo je njih znalo o igraču, puno je veći broj onih koji su nakon par mjeseci ljutim tonovima pratili njegovu igru. No, Prevljak, za kojeg će svaki iskusniji pratitelj brzo prepoznati kvalitetu, okrenuo je svu tu negativu u pozitivu. Učinio je to tako što je maksimalno trenirao, nadoknađivao vrijeme pauze zbog ozljede, a nakon koje ama baš svaki igrač ima više ili manje težine u vraćanju forme. Već u veljači, nakon što je bio raspucan i zaigran u Zeleno Žutom dresu, doznalo se za interes Dinama. Beljo, još jedan koji je iskoračio zahvaljujući Istri 1961, sjajnom statistikom opet privlači inozemne kupce. U tom stand-byu u Dinamu su procijenili da im treba još jedan centarfor za rotaciju (Europa, prvenstvo, Kup) s Beljom, i pogotovo alternativa ukoliko on ode. Naposljetku, iako je Beljo ostao, Modri su poslali u Pulu Darija Dabca, nekada pulskog, a sada Dinamovog sportskog direktora, koji nije uspijevao prelomiti pregovore s Istrom. Ponudio je 500 tisuća eura, ali su iz Vitorije bili čvrsti. Kad se već treba odreći važnog igrača, onda će tražiti financijsku zadovoljštinu. Na kraju je priču prelomio predsjednik Dinama, Zvonimir Boban, koji je prihvatio opciju 800 tisuća plus prilično dohvatljive bonuse za dodatnih 200, i maksimalnih još 300 tisuća. Inkasirati za igrača u 32. godini praktično milijun, i to u sezoni kad mu istječe ugovor, odličan je transfer. Prevljak je želio ići za vjerojatno posljednjom velikom šansom, Dinamo je trebao igrača spremnog za promptni natjecateljski dril. Istra je iz tog stanja izvukla maksimum.
Ono što je jedini problem u tom poslu to je činjenica da Istra 1961 nije odmah reagirala te dio tog prihoda uložila u novog kvalitetnog-iskusnijeg centarfora. Kad zbrojite odštetu (recimo milijun) i uštedu Prevljakove godišnje plaće (bruto do 500 tisuća), plus za proračun kluba je oko 1,5 milijuna. Da su (možda hoće do kraja prijelaznog roka) investirali u nekog slobodnog centarfora petinu toga, dakle oko 300 tisuća, onda bi napravili posao koji ne bi izazvao negativnu reakciju navijača. Posljedično ne bi bilo toliko skepse, pa opet posljedično ne bi pala »pretplatnička« a i općenita atmosfera oko Zeleno Žutih. Vjerojatno je da neki novi kvalitetniji centarfor donosi bolju realizaciju i više opasnosti pred golom suparnika, olakšava život sazrijevanja mladima.
Obzirom da Baski vode klub La Lige, jasno je da i oni znaju tu prostu selekciju i matematiku. Uvid u vođenje Deportivo Alavesa nam ukazuje da su im navade slične. Malo ulaganja u odštete (od 2020. 36,6 milijuna) i očekivanje više prihoda od transfera (69 milijuna). Usporedo vlasnik Baskonia-Alaves plusove ulaže u imovinu, sportsku infrastrukturu, jačanje organizacije, zadovoljavajući se da u međuvremenu održavaju prvoligaški status (uglavnom pozicionirani od 10. do 16. mjesta). Kad su ispali prije tri godine imperativ je bio promptni povratak, u čemu se uspjelo, zbog najvažnijeg prihoda, od TV prava. Taj prihod pravi razliku između potencijala igranja u prvoj ili nižoj ligi, odnosno napredovanja ili nazadovanja. Dakle, u Vitoriji žele stvoriti uvjete da klub prihoduje od više djelatnosti te tako osnaže organizacijsku strukturu, da bi jednog dana mogli pristupiti jačoj ambiciji. Jednog dana.
U malome se takvo poslovanje prepoznaje u Istri 1961. Šparnost Baska doprinosi da je solventna, bez dubioza, vidljivog rasta po svim linijama, osim što je natjecateljski limitirana na sredinu tablice. To prije svega zato što je konkurencija Istri kudikamo manja (brojčano i kvalitativno) od Alavesove. Pa se onda dogodi da su Zeleno Žuti u posljednjih 3-4 godine i tako blizu europskoj (debitantskoj) vizi, a opet prilično daleko.
Iskustvo je faktor koji nam ukazuje kako ovakav stil rada u Istri 1961 ne bi trebao imati bitne statusne poremećaje, ali teško će ispuniti želje navijačkog puka u kontekstu višeg plasmana. S iskustvom se može procijeniti da je i aktualna selekcija osuđena na utabane staze. Praktično U-21 momčad je odraz vlasničke volje da se stegne remen, smanji proračun. Baski su ga podigli kroz godine na oko 5-6 milijuna, uz više od pola koji otpada na prvu momčad. Sada je plan da se proračun smanji na oko 4, a dio za prvu momčad na 1,5-2. To je proračun plaća koji je vjerojatno veći samo od Rudešovog.
Baski su, to je činjenica, u osam godina izdvajali za Istru bitno više novca nego što su prihodovali. U njihovim unutrašnjim trvenjima, u vlasničkoj strukturi i upravljačkoj ekipi, Istra je (i) zato redefinirana kao klub koji će razvijati najbolje mlade igrače iz ovog okruženja, potom one iz Alavesa (omladinska škola, B i C momčad) i uz nekoliko iskusnijih igrača zadržati prvoligašku natjecateljsku razinu. U konačnici to što je Istra sada mlada, razigrana, i za svoje navijače ugodno iznenađenje, nema logičnu evoluciju i motivaciju iskoraka »jednog dana«. Čim se netko od mlađih igrača dovoljno istakne, nedvojbeno je da će odmah biti prebačen ili u Alavesovo okruženje, ili će biti prodan zainteresiranim kupcima. Ambicije natjecanja su zato ograničenog dometa.
No, recimo da u jednom trenutku padne odluka i šansa da se izbori četvrto-treće mjesto, za Europu. Istrina kvaliteta je ispod Hajdukove, a Splićani su prošle sezone od nastupa u Konferencijskoj ligi (treće pretkolo) prihodovali 725 tisuća (UEFA) eura. Da bi Istra postala konkurentnija morala bi utrošiti puno više novca na kadar (proračun), da bi aspirirala na prihode koje garantira grupna faza. Rijeka je lani tako imala ukupno 6 milijuna prihoda, a govorimo o klubu čiji je godišnji proračun već desetak godina između 12-15 milijuna.
Drugim riječima, Baskima je logičnije imati filijalu koja manje košta, manje donosi, ali zaradu europskih pretkola (cca 800 tisuća) ostvari jednim dobrim transferom.
To je, dakle, biznis priča Istre 1961 i njen refleks na navijačko i domaće javno (ne)raspoloženje. Osim što su Baski pojačali g(l)as šparnosti, oni su i drugim potezima dali do znanja da drže svoj ritam bez obzira na reakcije. Primjer toga je i povećanje cijena ulaznica. Gledatelj za jednu utakmicu, kao primjerice slijedeća sa Slaven Belupom, treba izdvojiti 20 eura, plus eventualnu pratnju (djeca), piće, a za to dobiva loš komfor, prljave stolice i dvojbenu sadržajnost na Drosini. Da o sudačkim stresnim »poklonima« ne govorimo. Stavimo li stvar u kunsku zvučniju zbilju, jednom roditelju s djetetom i željom za zabavom na utakmici, zbilja je teško odlučiti izdvojiti negdašnjih 400-500 kuna po utakmici. I to za gledanje kluba koji iskazuje odmak od ambicioznosti.
U aktualnoj situaciji zato jedini magnet za one pratitelje s dvojbom (idem-ne idem), koji će se priključiti onoj tisući (više-manje) zanesenjaka koja stalno dolazi i vječno vjeruje u iskorake, paradoksalno je nogometna igra! Uz nju činjenica da ju stvara (i) desetak domaćih dečki. No, prije svih je trener, koji je brzo pokazao da ima šlifa. Ne znam kako bi se snašao s prošlosezonskim iskusnijim kadrom, ali prvi dojam je da bi Javier Cabello doveo Zeleno Žute do ostvarenja europske vize. Red i igra su najjači prilozi tome.
Uživati u igri ove djece, dok ona budu imala energije odgovarati ritmovima HNL-a i parirati kamarili koja usmjerava natjecanje izvan igre, je motivacija za dolazak na Drosinu. Bez obzira na sve. Zbilja pulskog ljubitelja nogometa je, do daljnjega takva. Gledajući iz kuta onog koji je prije osam godina s pravom strahovao da bi se mogao ugasiti klub i prvoligaški nogomet u Puli, stvari su pozitivne. Iz kuta onih koji bi željeli nešto više, europski nastup, stvari su negativne. Možda i zato realnost stanuje negdje između, u sivoj zoni.
Dovoljno da ipak živi nada da će »jednog dana« biti bolje i ambicioznije. S ovim vlasnicima teško, ali zahvaljujući njima možda će jednom doći netko drugi koji će željeti natjecateljski više. Negdje je to u ozračju priče koju je lansirao ni(e)čim izazvan gradonačelnik Peđa Grbin, o novom stadionu. Ovog smo čekali 80 godina, a idući jednog dana možda i prije dočekaju mlađe generacije.
