Razgovarajući s različitim akterima sportske Pule, u rasponu od 30-40 godina, zanimljivo je osvrnuti se na promjene njihovih, ali i općih percepcija investicija u infrastrukturu. Starije generacije znamo kako je u Puli to djelovalo (do) 1980-1990-ih. Po pitanju sportskih građevina naš je grad bio doista treća-četvrta liga. Kako su se vremenom mijenjale stvari, pa su nakon izgradnje i dogradnje Doma sportova uslijedile i konstrukcije i rekonstrukcije stadiona, uređivanja kakva takva Pattinaggia, terena nižerazrednih klubova, niknula su i betonska igrališta po kvartovima, boćališta, izgrađeno je ili uređeno nekoliko školskih dvorana. Simbolički vrhunac te investicijske faze Pule za svoj sport, bila je izgradnja desetljećima prizivanog natkrivenog bazena na Verudi.

Kad sumirate sve te zahvate ovako na jednom mjestu onda ta priča djeluje prilično dojmljivo. Eto, sportski djelatnici, s kojima dijelim realnosti te iznimno važne društvene djelatnosti, svako su pokretanje kakvog takvog uređivanja njihovih sportskih borilišta i domova, dočekivali s velikim zadovoljstvom. Vremenom su, međutim, ti osjećaji napredovanja zamijenjeni skepsom i novim frustracijama. Što je bilo (i ostalo) posrijedi? Uglavnom je stvar u tome što je osamostaljivanjem Hrvatske sportska Pula dobila više prostora u višim rangovima natjecanja, a što onda traži i drugačiji statusni tretman klubova, uvjeta za rad i, dakako, financijskih potencijala. Ovo posljednje je kronična tegoba nacionalnog sporta, ali je u Puli od pamtivijeka jedan od ključnih limita da se sportska priča, kao jedan od najvažnijih spiritus movensa gradske atmosfere, razvije na višu razinu. Malo se toga promijenilo u tom smislu tijekom višedesetljetnih nadanja kako će se podignuti nivo financiranja natjecateljskog sporta. Pula je po pitanju izdvajanja za taj segment, koji je generator svih ostalih sportskih faktora (privlačenje mladih, amaterski i školski sport, rekreacija…), priča za sebe. Ona je svaku spomenutu (do)gradnju sportske infrastrukture svrstala u zajednički nazivnik "izdvajanja za sport" pa su svi krediti, održavanja i slično napumpali iznos tog izdvajanja. Natjecateljski dio je onaj koji generira pažnju javnosti i privlači gledatelje, posljedično stvara atmosferu i sve druge preduvjete kako bi se privuklo mlade u organizirane sportske aktivnosti. Koliko je to kritično pitanje u digitalnoj eri dovoljno je pogledati brojke pada sudjelovanja mladosti u sportskim klubovima, povećan broj djece s problematičnim posturama i kralježnicama, teretima pretilosti, motoričkih nesposobnosti i slično. Nekad imate dojam da ljudi, koji svojim političkim odlukama usmjeravaju, odnosno utječu na naše svakodnevice, te tegobe mladih doživljavaju kao i klimatske promjene. Ono, nešto se događa izvanredno novo, ali to će jednog dana netko riješiti pa će se sve vratiti na staro. Hoće šipak.

Za natjecateljski sport preko 70-ak aktera sportske Pule, od ukupnog iznosa cca 5 milijuna eura, otpada oko milijun. Sve ostalo "pojedu" krediti, održavanja, zaposlenici institucija i komunalne tvrtke koja skrbi za objekte. U eri bivšeg gradskog šefa, Filipa Zoričića, pokrenuta je Zaklada za sport, ali uz sav respekt akterima, kao i glamuru (??) večeri promocije u Histriji, to je rješenje bez značajnijeg utjecaja na standard sportaša. Mali iznosi koji se dijele kao mrvice na brojne potrebite sportske aktere. U prijašnjoj gradskoj upravi "svečano" su najavili narudžbu Strategije sporta, ali kako se da razumjeti iz stavova sportskih djelatnika, ništa se značajno nije dogodilo niti u tom kontekstu.

No, vratimo se pitanju infrastrukture. Skepsa sportskih djelatnika, koji su doživjeli uređenje nekog objekta svojeg sporta, nastala je kada su natjecateljski napravljeni iskoraci u novim državnim okvirima. I pogotovo ako govorimo o akterima koji su došli u poziciju nastupiti u Europi.

Svi oni dijele isti problem, a to je manjak odgovarajućeg sportskog objekta za te iskorake. Govorimo li, recimo, o Gradskim bazenima, dimenzije (34-25 metarski) su takve da ne može ugostiti značajnija međunarodna natjecanja. Govorimo li o Domu sportova Mate Parlov, u njemu se ne može ugostiti europska košarkaška natjecanja, a niti značajnije rukometne turnire. Dvorana Mirna (Pattinaggio) je još skučenija za domaća natjecanja, a kamoli da bude poprište značajnijeg iskoraka. Idemo li korak naprijed u problematiziranju sportske infrastrukture onda ćemo se suočiti s nezadovoljstvima sportskih klubova-udruga raspodjelom termina (veliki manjak), grijanjem dvorana zimi, ili rashlađivanjem ljeti, itd…

Tako dolazimo i do najnovije priče koja je u domeni sportske infrastrukture odmah izazvala šarolike reakcije šire javnosti. Kao i uvijek kad se nešto gradi ili problematizira o nužnosti gradnje u sportu, u Puli imate dojam da je na djelu "atak na društvo i njegove tekovine". Zbog te atmosfere, koja je zapravo kronični sindrom Foruma, sa svime što simbolizira, Grad je prema sportskoj obitelji maćehinskog odnosa. Dakle, aktualni gradonačelnik Peđa Grbin najavio je da će se u promišljanju budućih urbanih planova posebna pažnja usmjeriti prema gradskom stadionu. Grbin, koji u dosadašnjem mandatu ničime ne odaje da će djelovati na promjeni sportskih tretmana, točno kazuje kako stadion Aldo Drosina ne odgovara kriterijima nužnim za organizaciju značajnijih nogometnih događanja. Zato Pula ne može ugostiti kvalifikacijsku utakmicu Hrvatske za EP ili SP, zato Istra 1961 ako i ostvari ulaz u Europu ne bi ispunjavala norme za ugošćavanje određene razine UEFA utakmica na Drosini. Na pulskom stadionu već sada su u bonusu, jer reflektori nisu više kompatibilne snage za potrebe TV prijenosa u novim formatima, nedostaju prostori za službena lica organizacije HNL-a, izvori energije su takvi da VAR često pada i zbog iskakanja osigurača. Ograde nisu davno ofarbane, stolice su tko zna kada u prošlosti isprane, itd…

Zašto je stadion, koji je dograđen prije samo 15 godina primjer nefunkcionalnosti? Uzrok je u političkim ponašanjima, odnosno onim funkcioniranjima koji doprinose općim (navedenim) slabostima sporta i njegovog lošeg tretmana od strane vladara. Kad se 1992. izradio u URBIS-u nacrt novog Gradskog stadiona, bilo je to iz današnjeg kuta prahistorijsko vrijeme nogometa i njegovih građevina. Pula je imala stari objekt izgrađen 60-ak godina prije i sama činjenica da će dobiti novi stadion djelovala je, kao što sam u uvodu kazao, kao veliki poticaj nogometnim djelatnicima. Osim što je sam po sebi nacrt bio manjkav u kontekstu funkcionalnosti nogometnog kluba, ogroman je problem nastao što su političari na vlasti 1990-ih opstruirali nastavak radova, a nakon što su 1994. izgrađene tri tribine. Radi uskih političkih interesa objekt se prepustio propadanju, a onda je 17 godina kasnije, po nefunkcionalnom starom projektu dovršen. Iz tih razloga stadion Drosina je danas prepun manjkavosti.

Peđa Grbin je, očito ne iz ničega, javno problematizirao neuvjetnost Drosine, ali prije svega kao položaj. Kao i njegov zamjenik Siniša Gordić, koji je za razliku od šefa nogometni fan i stalni posjetitelj Drosine (i predsjednik Glavne skupštine kluba), dao je naslutiti da bi novi objekt trebao biti nedaleko sadašnjeg. Obzirom na sve pulske "znanosti oko sporta i pogotovo usuglašavanja i tajminga" ta ideja preseljenja stadiona je samo jedna projekcija, čije bi ostvarenje mogli eventualno očekivati u daljoj budućnosti. No, i tada, jedina "bliža i dostupna lokacija" mogla bi biti ona koja je i simbolika svih tih prepirki, nadmetanja autoriteta i utjecaja, svekolikih vizija prioriteta te političkih za društvo jalovih "utakmica". Marsovo Polje, ili ti po starom pulskom doživljaju "poligon na Premanturskoj". Gdje se od davnina igrao nogomet, kada je mjesto djelovao još kao periferija Pule. Famozno "polje" bilo je planirano kao mjesto za izgradnju sportsko-rekreativne priče, većim dijelom nogometnog kampa. U tom je smislu i država predala zemljište Puli, s obvezom da ga i prenamijeni u spomenute svrhe.

No, kada se napokon dogodilo da Pula raspolaže "poljem" toj se gradnji ispriječio bivši šef gradske uprave Filip Zoričić, koji je na temelju "razgovora s dragim sugrađanima" uskliknuo svoj veto s famoznim završetkom Finito!

Marsovo Polje, koje se u međuvremenu vratilo u vlasništvo države, jer Pula nije ispunila dogovore (!), ispalo je i predmet spora je li to šumsko područje i kao takvo ne može imati nekog investicijskog potencijala, ili će se učiniti neke preinake i opet omogućiti planove uređenja. Priča oko tog područja je sve samo ne finita, a sukladno ponavljanjima slabosti tretmana sportske Pule, ona prelazi u infinito. Bude li se premještao stadion, jedina dostupna lokacija unutar gradskog okvira je upravo Marsovo Polje. I to uključujući objekte unutar nekadašnje vojarne, a koje je prilično veliko područje dano u najam jednoj telekomunikacijskoj tvrtki.

Ono što je međutim ključno, kao simbolika svih navedenih vrtloga maćehinske brige za gradski sport, to je da Pula nema ni snagu, ni atmosferu, ni jedinstvenost društvenih faca, niti strategiju osmišljavanja financiranja (EU fondovi?) da bi gradila novi stadion.

Njen bi ogroman problem i poligon novih političkih (vječno jalovih) nadmetanja, što bi se u učinilo sa sadašnjom Drosinom, koji stadion još nije ni punoljetan. Jedina bi opcija bila da se pojavi neki novi investitor u nogomet, koji bi gradio novi objekt i stvorio uvjete za komercijalizaciju i zaradu te ozbiljna nogometna domaćinstva koja donose zaradu, i ne samo to, gradu Puli. Tko bi došao u ovako demotivirajuću društvenu zbilju i pokušao približi Pulu 21.stoljeću promišljanja?

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada