Piše Robert Matteoni
Stolni tenis, futsal, radost i ljudi u Domu sportova Mate Parlov
(Arhiva Glasa Istre)
Kada sam prije više od četiri desetljeća postao profesionalni novinar, euforično zadovoljstvo što sam dobio posao nije tada uzimalo u obzir svakodnevicu koja me čeka. Biti kroničar s ovog područja, kao prvi profesionalni za cijelu Istru, podrazumijevalo je pokrivanje svih značajnih sportskih događanja na poluotoku, a ne samo u Puli. U tim vremenima, 1980-tih, srećom, bilo je mnoštvo entuzijasta sportskih kroničara, koji su u svojim sredinama za naš sportski list izvještavali svakog dana. Sve su to bili ljudi koji tu kroniku nisu upražnjavali zato što je donosila neke značajne honorare. To su one generacije koje su jednostavno željele da svi mogući rezultati iz njihove sredine budu kvalitetno preneseni širom javnosti. Kao koordinator istarskog dopisništva SN-a puno sam surađivao s tim "dečkima". U Rovinju Ivica Radetić, u Pazinu Ivan Pifar, u Poreču Vlado Potočnik (kasnije Kristijan Klarić), u Labinu Biočič(i), s umaškog područja Mijat Gavran, iz Buja Luka Jelavić i drugi zaslužni su da su dosezi sportaša iz njihovih sredina bili zabilježeni, objavljeni i kao takvi postali dokumentirani.
Bez takvih strastvenih ljubitelja sporta i svoje sredine teško je bilo i zamisliti da se mogu objaviti sve moguće sportske priredbe, utakmice onih rangova koje danas u "modernom dobu" naših medija kao da nikoga ne zanimaju. Obzirom na masu aktera tih amaterskih sportskih okvira, i dalje sam uvjerenja da bi se mediji time trebali više baviti. No, dobro možda sam doista "stara škola" i teško prihvaćam, prije svega, površnosti koje se danas serviraju javnosti. Da se vratim uvodu. U redakciji je jedan od urednika, onaj s deska, što podrazumijeva sve sportove osim nogometa, bio Reno Vinek. Urednik starog kova, precizan u poslu, profesionalan do "boli", sistematičan. U prvim mjesecima me savjetovao kako treba raditi te sportove, kada i kako slati tekstove. Vinek je, uz uredničke poslove, često izvještavao s rukometnih i stolnoteniskih utakmica. I kako je mene oduvijek najviše privlačilo praćenje loptačkih sportova, dakako uz našu perjanicu, pulski boks, onda sam rukometne izvještaje rado pisao. Pula je imala RK Arenu, dobru mušku škvadru, atraktivnu žensku ekipu, sport je dinamičan, uz publiku uvijek zanimljivo. Jer da, tamo gdje je publika, uvijek je sve zanimljivije, i smislenije.
No, prva špotanja su od urednika krenula kada sam često zanemarivao stolnotenisku priču. Nije da nisam htio pisati, nego jednostavno zbog obima posla, nije se moglo svugdje stići. A kad treba nešto žrtvovati u redu obveza, onda je nekako najlakše bilo s tzv. malim sportovima. Vinekova špotanja bila su mi u prvoj fazi neugoda, jer čim bi jedan kasnio i s najbanalnijim vijestima, on bi me elegantno podsjetio već u trenutku kada bi se predstavio s druge strane (ondašnje fiksne) žice. Nakon faze i iritacije što moram juriti na sve strane, došla je i ona faza kada sam ta urednička špotanja prihvatio kao najbolje mentorstvo. Ono koje je usmjereno u pravcu toga da se ne zapostavlja niti jedan sport, pogotovo ne oni koji imaju puno poklonika, a nisu toliko javno doživljeni kao na primjer nogomet ili košarka (onog vremena).
Stolni tenis, kojeg smo zapravo uvijek nazivali ping-pong. Nekako je to zvučalo kineski, pogotovo što su u toj mnogoljudnoj zemlji nikli svjetski velemajstori(ce) celuloidne loptice. No, za mene je pravo iznenađenje bilo što je stolni tenis zapravo još jedan engleski izum, a da je ping-pong nadimak nastao po specifičnom zvuku udara loptice reketom i od stola. Kako sam se morao više potruditi oko pulskog izvještavanja, u 1980-tima popratio sam momčad koju su činili Lučić, Feldi, Žirovnik, Šešelja i Rojnić, a koja je, kako piše na klupskim stranicama, proglašena i najuspješnijom momčadi u gradu. Ona je imala nekoliko pokušaja ulaska u prvu jugoslavensku ligu, ali falio im je korak do tog dosega.
Vinek me podsjećao da su ti dečki, Rojnić, Šešelja, Žirovnik jako dobri, da su počeli igrati za Hrvatsku, a da je Lučić osvajao tron na seniorskom državnom prvenstvu. U to vrijeme su shvaćali moju neupućenost, ali i želju da imam dobre informacije i lakše izvještavam o stolnom tenisu ondašnji akteri vodstva kluba. Sjajni ljudi, Žirovnik, Franko Pulić, Branko Sironić, Cinkopan, koji su sa drugima učinili puno za iskorake na više razine stolnoteniskog kluba Pula. Uz njih uvijek rado pamtim Deana Šešelju, kojeg sam još kao osnovnoškolac (Neven Kirac, Šijana) upoznao kao strastvenijeg stolnotenisača. Godinama kasnije, dok sam sa Brankom Bubićem, koji je bio odličan i vrlo perspektivan stolnotenisač, igrao neke partije u Šijani, pomislio sam da to i nije baš neki težak sport. No, jednom sam prilikom imao "par bacanja loptice" sa Šešeljom i brzo sam shvatio kakva je to zabluda. Dean je Šešelja bio majstor, nakon Pule igrao je i u Lokomotivi Vinkovci prvu saveznu (jugo) ligu. Kao njen član osvojio je individualno prvenstvo Jugoslavije (1989.). Bio je potom u inozemstvu igrač talijanskih i njemačkih klubova. Bio je i trener, u Italiji, Zagrebu, Puli, a vodio je i reprezentaciju Hrvatske, s kojom je u tri navrata nastupio na juniorskom i kadetskom euro prvenstvu. Dean Šešelja, koji je nažalost tragično preminuo prije 14 godina, bio je vrstan i kao djelatnik. Obavljao je razne funkcije u HTS-u, stručnim odborima, liga odborima, a bio je i predsjednik STK Pula. Mnogi ga smatraju jednim od najzaslužnijih što STK Pula ima jednu od najljepših i najfunkcionalnijih stolnoteniskih dvorana (u Mate Parlovu) u državi.
Eto, ovo prisjećanje povijesnih detalja, potaknuto je upravo sjajnim događanjem u toj dvorani, prije par dana. STK Pula je osvojila prvi nacionalni naslov prvaka! O tome je Glas Istre, i drugi mediji, opširno izvještavalo, odajući puno priznanje treneru Rojniću i njegovim majstorima. Moja su saznanja o stolnom tenisu i njegovim sudbinama (i) unutar lokalne zbilje, oskudna i fantastičan uspjeh STK Pula zaslužuje primjerenije tehničke analize. Meni je upravo podsjećanje na prošlost, kada se korak po korak gradila priča, koja je sada kulminirala državnim naslovom, ujedno i moja skromna zahvala spomenutim članovima uprave STK Pula koji su mi pomagali da se nekako logičnijim informacijama (i pravovremenim) približim mom uredniku Vineku. Koji je bio dovoljno iskusan pa je shvatio da je to moj maksimum. Uvjeren sam da bi oni akteri stolnoteniske povijesti, koji više nisu među nama, bili silno ponosni na ovaj pulski uspjeh. Zato svaka čast i vodstvu, i treneru Rojniću i svima koji su doprinijeli tome da se okupi i tako sjajno razigra ova škvadra, koja će zlatnim slovima biti upisana u klupske i uopće sportske anale Pule. Ono što još mogu dodati a da nije usko vezano za stolni tenis, to je atmosfera koja je vladala u dvorani u posljednjem meču trijumfalne sezone. Pune (i) montažne tribine, glasna podrška, uzbuđenja i neizvjesnost, na kraju euforično slavlje! Bili mi stolnotenisači, nogometaši, boćari, košarkaši, rukometaši ili x sportaši, ta atmosfera, u pripadajućoj dimenziji, je vrh doživljaja. To je ono za što svi sportaši "žive", jer naposljetku, ako nema publike i njenog doprinosa, svaka je sportska priča kao juha bez začina. Može biti sjajna, ali nema gušta.
U istom Domu Mate Parlov, koji metar dalje, u većoj dvorani, igrala se još jedna važna utakmica. U tom domu, koji je izgrađen 1978. godine, uskoro smo počeli svi igrati mali nogomet. Hakl je bio u velikoj ekspanziji, Moja ulica moja ekipa nešto najbolje što se po tom pitanju moglo dogoditi Puli i Istri. Turnir su htjeli igrati svi, mladi, stari(ji), a iz godine u godinu rasla je razina igre, atraktivnost turnira i, što je super važno, punile su se tribine. U finalu kojeg sam s Park Avenijom 69, kontra moćne Bure igrao 1985, bilo je preko tri tisuće ljudi u Domu, što je bio senzacionalni osjećaj. U korijenima te nedaleke prošlosti mislim da je vrijeme donijelo iskorak Pule i kroz malonogometnu verziju Futsal. Svi oni koji su doprinijeli stvaranju i posljedičnim iskoracima "Pule-Istre" zaslužuju sve komplimente. Nije stvar samo u natjecateljskom dosegu, nego je i postavljanje temelja da se u vrlo teškim vremenima za amaterske razine, gdje je financiranje uvijek u ritmu "ima ga, nema ga", razvijaju mlade kategorije, stvara nova tradicija i promiče futsal. Pulski je klub imao brzi uzlet, došlo se i do Lige prvaka, pa onda uslijede logični padovi i različite turbulencije. Upravo zato, sjajnom borbom izboren ostanak u elitnoj domaćoj ligi, držim jednim jako važnim trenutkom pulskog prvoligaša u futsalu. Sindrom nekih domaćih era, kada klubovi nakon uzleta potonu, gdje god i ne oporave se više, nije se dogodio futsalu. Zato svi komplimenti onima koji vode klub i trude se da bude što organiziraniji i konkurentniji, treneru Predragu Rajiću, igračima na čelu s kapetanom Pausom. I da, što je važno kao i u priči o stolnom tenisu, atmosfera! U odlučnoj utakmici bilo je gotovo tisuću ljudi, a djelovalo je kao da ih ima barem duplo više. Smisao sportskog kluba i natjecanja je da se dožive takve atmosfere, a publika je svojom podrškom pokazala koliko je uz Futsal Istru Pula. Biti će iskušenja u perspektivi napretek, ali ovaj momentum pokazuje da postoje potencijali da se ona svladaju i da se onako poticajne atmosfere, kako za igrače tako i za gledatelje, ponavljaju.
Bravo STK Pula, Bravo Futsal Istra Pula!
