(Davor Kovačević, Pixabay)
Nema nikog u Hrvatskoj tko nije pustio suzu jučer za mladog Luku Milovca, kojeg je u nedjelju svirepo ubio recidivist Kristijan Aleksić. Ubojicu su na saslušanje jučer pratili specijalci pod teškim naoružanjem - ali prekasno je. Njega je trebalo nadzirati prije nego je u nedjelju zapucao na mladog maturanta u Drnišu.˝Riječ je o tome da Hrvatska nema uspostavljen sustav praćenja - kako to politički korektno reći - kriminalaca. Osumnjičeni Aleksić prije ovoga već je bio ubojica 1994. godine kad je ubio 22-godišnju djevojku na brutalan način, nakon toga je imao incidente u zatvoru na odsluženju kazne kad je opet bio nasilan, a 2023. godine dobio je i prijavu za nezakonito posjedovanje oružja - optužnica je potvrđena, predložen je istražni zatvor, ali sud nije sazvao niti prvo ročište.
Zato ovaj slučaj nije pitanje samo nefunkcionalnosti sustava nego manjka onoga što se zove međuresorna suradnja. Policija, odvjetništvo, sud, socijalna skrb, zdravstvo - svi bi oni trebali konstantno zajedno pratiti osobu koja je evidentno nasilnik, ubojica i stalna prijetnja svom okruženju. Koliko takvih u Hrvatskoj istovremeno može biti - 500, možda tisuću? Zar je nemoguće provjeravati u kakvim okolnostima ti ljudi žive, nakon višekratnog počinjenja zločina.
Zbog toga javnost s pravom smatra da je sustav zakazao na više razina - od sporosti sudskih procesa do procjene sigurnosnog rizika. Posebno zabrinjava dojam da osobe s teškom kriminalnom prošlošću, čak i nakon najtežih kaznenih djela, mogu ponovo doći u situaciju da počine novo nasilje. Nevjerojatno je da je zakonodavstvo takvo da se ranijeg ubojicu tretira na ovaj način ako on - opet - izrađuje nelegalno oružje u svom dvorištu, i to ne samo da znaju svi u mjestu, svi susjedi i stanovnici, nego zna i odvjetništvo koje podiže optužnicu, ali sud ne saziva u tri godine niti jednu raspravu. Tu se vraćamo po stoti put, nakon desetaka femicida i tisuća primjera obiteljskog nasilja, na sudove koji su doslovno rak rana hrvatskog sustava i društva. I kod najistaknutijih političara koji su svakodnevno pod lupom javnosti, ročišta se sazivaju rijetko, neki slučajevi ukupno traju i po 10, ili 15, pa i 20 godina do pune pravomoćnosti. Što je tek onda s ovim slučajevima koji su ispod radara.
Suci su u Hrvatskoj postali posebna kasta, nedodirljiva i nevidljiva - oni jesu ustavno gledajući posebno zaštićena poluga vlasti i moraju imati maksimalnu autonomiju, biti potpuno neovisni od politike i bilo kakvog drugog pritiska, te biti čvrstog integriteta kojeg nitko nema pravo propitivati. Ali to ne znači da nemaju nikakvu odgovornost. Izgleda da su se lončići pobrkali i da su ti ljudi navikli da ne odgovaraju nikome. Iako je broj neriješenih slučajeva posljednjih godina smanjen, službeni podaci pokazuju da se trajanje postupaka ponovo produljuje, u kaznenim predmetima najmanje od tri do pet godina, uz žalbe. Ali slučaj Kristijana Aleksića pokazuje da tu nije riječ ni o aktivnom postupku - tri godine jednostavno nije bilo reakcije suda. Bivši ubojica izrađuje ilegalno oružje u svom dvorištu u centru Drniša, to za sud nije alarm koji zvoni 24 sata dnevno?!
Naravno da na sud treba poslati inspekciju i izreći najstrožu disciplinsku kaznu sucu ili predsjedniku suda koji je za ovo bio nadležan. Kako je rekao odvjetnik Branko Šerić jučer govoreći o ovome; ljudi, zapitajte se je li ovo posao za vas, jer očito nije. Idite i radite nešto drugo. Pritom, plaće sudaca su zadnjih godina rasle u prosjeku 400 do 700 eura mjesečno, u odnosu na razdoblje prije 2024. godine kad je Vlada svima u javnim službama povećala plaće. Ali odgovornost je očito ostala - na nuli.
Tragično je da se ministar pravosuđa Damir Habijan i sam premijer Andrej Plenković osobno moraju uključiti u ovakav slučaj da bi sudstvo profunkcioniralo - ministru je svega dosta i rješavat će ovakve slučajeve drakonski, a premijer najavljuje izmjene zakona. No, sve će to biti uzalud ne bude li međuresorne suradnje između institucija kod praćenja ovakvih recidivista.
Tko je jednom počinio nasilje, a kamoli ubojstvo, vrlo će ga vjerojatno ponoviti - oči sustava moraju biti na takvim osobama. Inače su sve ove naše suze uzalud.