Piše Zlatko Crnčec
Gospodarstvo se nije pregrijalo samo
(Pexels/Davor Kovačević)
Hrvatska je prepuna proturječnosti, i to ne samo u politici i svjetonazorskim temama oko kojih traju beskrajne rasprave u kojima vrlo često neki od autora predlažu stvari koje proturiječe jedna drugoj. Ili ocjenjuje postupke nekih aktera iz prošlosti jako pozitivnim iako su oni duboko proturječni onim vrijednostima za koje se ovaj govornik zauzima u sadašnjosti. Pa onda nije nimalo čudno da se ta proturječja osjećaju i u gospodarstvu. Dakle, ono raste, i to čak brže od europskog prosjeka. Rastu plaće. Potrošnja također. Kupuju se stanovi. Putuje se. To je jedna strana hrvatske ekonomije. Na prvi pogled izgleda da nam nikada nije bilo bolje. Da hvatamo korak s bogatim zapadom. Da samo što nismo dostigli švedski standard.
Međutim, nažalost, postoji i druga nešto pesimističnija strana hrvatskoga gospodarskog novčića. Koja kao da postaje dominantnija. Naime, vanjski utjecaji, odnosno posljedice ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku opet naglašavaju sistemske nedostatke hrvatskoga gospodarskog modela. Naime, inflacija nam je među najvišima u EU-u. I već nekoliko godina na djelu je posredno siromašenje dobrog dijela stanovništva čije su ušteđevine i plaće znatno izgubile na vrijednosti. Onog dijela građana koji nema tu sreću da se nalazi na proračunu.
Međutim, situacija postaje prilično ozbiljna pa Vlada sada najavljuje novi paket antiinflacijskih mjera. Ministar financija Tomislav Ćorić govori o pregrijanoj ekonomiji. No pravo pitanje možda nije kakve će biti te nove mjere, nego to kako je Hrvatska uopće samoj sebi dopustila da njeni najviši dužnosnici govore o pregrijanoj ekonomiji. Hrvatska koja je imala, i još uvijek ima, povijesnu priliku da milijarde europskih novaca iskoristi kako bi napravila temelj za svoj budući gospodarski razvoj. Je li je uspjela iskoristiti, drugo je pitanje. Veliko pitanje.
Ispada, odnosno lako bi moglo ispasti da hrvatski problem nije u manjku investicija. Uostalom, one su zajedno s potrošnjom osnova rasta BDP-a. Lako je moguće da će sve buduće analize pokazati kako taj silan investicijski novac možda i nije bio najbolje investiran. Da možda nije otišao tamo kamo je trebao.
U zadnje vrijeme Hrvatska je raspolagala velikim novcem iz europskih fondova. Povijesna je to prilika bila za konačnu transformaciju gospodarstva i njegov ulazak u 21. stoljeće. Za modernizaciju industrije i rast produktivnosti. Međutim ispada, ili će nakon analiza ispasti, da je prevelik dio europskih para uložen u infrastrukturu i potrošnju. Onu javnu. Ceste. Željeznice. Fasade. Zgrade u državnom vlasništvu. Tu je otišao jako veliki dio novca. A jako mali u ono što bi pomoglo privatnom sektoru da podiže BDP na realnim i dugoročnim temeljima. Tu su i plaće u državnom i javnom sektoru koje su zadnjih godina otišle u nebo. Pa na kraju ispada da je stvoren model rasta koji proistječe iz potrošnje, a ne proizvodnje.
Naravno, ulaganje u infrastrukturu samo po sebi nije loša stvar. Dapače. Ali to je samo djelić potrebnih mjera da bi se gospodarstvo zahuktalo i počelo rasti na realnim osnovama. Odnosno, rasti na proizvodnji i izvozu. A ne na uvozu i trgovini. I na europskim fondovima. Turizam ovdje ostavimo po strani. To je jedna posebna priča.
A gospodarski rast zasnovan u najvećem dijelu na potrošnji i europskom novcu kad-tad mora zastati. I mora početi proizvoditi učinke koji su proturječni onim pozitivnim. Dakle, negativne. Najveći dio problema u kome se nalazimo ima domaće uzroke. Naravno, ima i onih vanjskih koje smo već spomenuli. Oni samo naglašavaju neke domaće slabosti. Koje postoje sve tamo od 1994. kada je tadašnji stabilizacijski program precijenio kunu pa se više isplatilo uvoziti i trgovati. Pa smo eto sada došli u situaciju koju ekonomisti nazivaju »pregrijanošću gospodarstva«. Plaće rastu brže od produktivnosti. Cijene nekretnina otišle su u nebo. Inflacija raste. Čekamo mjere. Ali ne samo one kratkoročne koje u ovom trenutku zaista jesu nužne. Već i one sustavne koje bi konačno uklonile hrvatske gospodarske proturječnosti.
