Iznijeti ću još jedan primjer iz prvih dana moje odvjetničke prakse, treniranje strogoće države Hrvatske protiv svojeg građanina odnosno građanke Mire Banović.

Mira Banović, djevojačko prezime Zvonić, rođena je 18. svibnja 1947. godine u Sarajevu. Kao dijete (beba) ostala je bez roditelja pa je bila smještena u dječji dom gdje je završila osnovnu školu i daktilografski tečaj. Tek 1965. godine napustila je dječji dom i doselila u Pulu, zaposlila se u vojnom objektu Mornar kao nekvalificirana radnica - čistačica. Kao samohrana majka 1979. godine dodijeljen joj je, od strane vojne stambene komisije, na trajno korištenje, jednosobni podrumski stan površine 34 četvorna metra na adresi Pula, Ulica Lino Mariani br. 41. U taj je stan uselila zajedno s maloljetnim sinom Almirom.

U rujnu mjesecu 1979. godine Mira Banović udala se za Rinalda Banovića iz Krnice koji je stanovao u trošnoj kućici sa svojom majkom, već u godinama, slijepom i bolesnom. On sam bolovao je od teške psihičke bolesti - šizofrenije. Godine 1980. rodio im se sin Igor.

Na inzistiranje supruga, koji nije htio stanovati u Puli, Mira Banović preselila je u Krnicu, u prizemnu kuću od 47 četvorna metra, koja je bila u suvlasništvu majke njenog supruga u jednoj četvrtini dijela. U toj su kućici, uz dvoje njihove djece, stanovali ona, suprug i njegova majka, a Mira Banović brinula je o svima. Suprug ju je često zlostavljao, bio nasilan prema njoj, pa je ona, a i kako je radila u Puli kao čistačica u Općoj bolnici, često boravila i u svom stanu u Puli.

Za vrijeme Domovinskog rata Mira Banović je svoj stan u Puli, putem Crvenog križa, stavila na raspolaganje izbjeglicama iz Bosne, s time da je ona plaćala sve režijske troškove.

Sredinom svibnja 1997. godine Mira Banović došla je u moj ured i kazala kako je saznala da je Općinski sud u Puli za dan 2. lipnja 1997. godine odredio prinudno ispražnjenje njezinog stana u Ulici Lino Mariani 41 u Puli temeljem ovršnog rješenja tog suda. Potpisala mi je punomoć i ja sam tog, ili sljedećeg dana izvršio uvid u spis Općinskog suda u Puli podl.br.P-2642/94.

Utvrdio sam kako je u tom predmetu vođen postupak po tužbi Republike Hrvatske - Ministarstva obrane protiv Mire Banović radi iseljenja iz stana. Kako je u tužbi bilo navedeno da je tuženica nepoznatog boravka, sud joj je postavio staratelja. Sud je već na prvoj raspravi održanoj 6. lipnja 1996. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev kojim Republika Hrvatska otkazuje Miri Banović stanarsko pravo na stan u Puli i nalaže joj da iz tog stana iseli i preda ga "slobodnog od osoba i stvari" tužiteljici – Republici Hrvatskoj. Protiv te presude "staratelj" tuženice Mire Banović nije uložio žalbu.

Nakon gornjeg saznanja predložio sam Miri Banović da treba hitno reagirati na način da se Općinskom sudu u Puli podnese prijedlog za ponavljanje postupka i prijedlog - molba za odgodu prinudnog iseljenja zakazanog za 2. lipnja 1997. godine. Ona se naravno suglasila s tim, što sam ja i uradio. Deložacija je odgođena, a sudac Općinskog suda u Puli Bruno Čohilj (bio je i predsjednik suda) već 23. srpnja donio je rješenje kojim "…dopušta ponavljanje postupka u ovom predmetu i ukida ovosudna i pravomoćna presuda posl.br.P-2642/94 od 6. lipnja 1996. godine…"

Ni nepunu godinu dana nakon dopuštenja ponavljanja postupka isti sudac (Bruno Čohilj) donosi, dana 3. lipnja 1998. godine, presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev kojim Republika Hrvatska (Ministarstvo obrane) zahtijeva otkaz stanarskog prava Miri Banović i njeno iseljenje iz stana u Puli.

U obrazloženju presude navodi se kako nisu ispunjeni uvjeti iz članka 99. st.1 Zakona o stambenim odnosima na kojem se temelji tužba, po kojem zakonskom osnovu se stanaru može dati otkaz stanarskog prava kada on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji zajedno s njim stanuju, prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci. U nastavku presude sudac tvrdi, što proizlazi iz dokaza, kako je ta žena "…povremeno, barem jednom tjedno, a nekada i češće, dolazila u predmetni stan…da se u narečenom stanu nalazi još uvijek namještaj tužene… privremeni smještaj izbjeglicama tužena ne naplaćuje, ni stanarinu, štoviše sama plaća i režije…", pa zaključuje kako se to ne može tumačiti kao davanje stana u podnajam.

Sud na kraju zaključuje da tužena nije stalno koristila stan i zato što je zbog male kvadrature stana "…bila prisiljena privremeno otići u Krnicu radi bolje njege svog supruga i njegove stare, slijepe i bolesne majke. Stoga, izbacivanje tužene iz stana, vezano za njegu spomenutih osoba nema sadržajno korištenje stana čak i da je to trajalo dulje vrijeme…"

Osobno bih, kada bih mogao, potpisao citiranu presudu, jer sam s istom suglasan, smatram ju zakonitom, pravičnom i oglednim primjerom zaštite jednog od temeljnih prava čovjeka zajamčena i Ustavom RH - pravo na stan.

Naravno da je Republika Hrvatska protiv citirane presude uložila žalbu koju je vijeće Županijskog suda u Puli, sastavljeno od sudaca dr. Aldo Radolović (predsjednik suda), kao predsjednika vijeća, te Marijana Rogića i Marije Sošić kao članova vijeća, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 1998. godine, odbilo kao neosnovanu i potvrdilo presudu Općinskog suda u Puli.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje