Uvijek je to tako. Kada se dogodi slučaj kao ovaj s Kristijanom Aleksićem, na djelu je prebacivanje krivnje. Sada se ona prebacuje na Državno odvjetništvo jer 2023., kada je kod Aleksića bilo pronađeno ilegalno oružje, nije zatražilo određivanje pritvora zbog mogućnosti ponavljanja kaznenog djela. Onog koje je počinio još 1994. godine, kada je ubio 22-godišnju djevojku. Međutim, on je od 2023. do 2026. suđenje za nezakonito posjedovanje vatrenog oružja čekao na slobodi. Usto, suđenje u tom krajnje jednostavnom slučaju nije niti počelo tri godine. Da bi sada Aleksić ponovo ubio čovjeka, 19-godišnjaka, dostavljača pizze. Opet jednu jako mladu osobu koja mu ni na koji način nije prijetila.

Naravno, ne može država baš sve. Jedini način da savršeno djeluje i preventivno spriječi svako buduće ubojstvo je da posegne za mehanizmima opisanima u "Specijalnom izvještaju". To je film Stevena Spielberga u kojem postoje osobe koje mogu predvidjeti buduće ubojstvo, i počinitelja i žrtvu. Pa onda policija uhićuje tog mogućeg počinitelja i sklanja ga na sigurno. Riječ je o distopijskom filmu, mada se radnja događa i ne tako daleke 2053. Čije su metode čak da su i tehnički moguće - a nisu, barem ne još - potpuno nespojive s normalnim demokratskim društvom. U kojem će, ma koliko njegove državne institucije biti moderne, brze i učinkovite, nažalost uvijek biti moguće situacije u kojem će netko nekoga ubiti. Jednostavno je to tako.

Potpuno je nemoguće, osim naravno u igranom filmu - a ni u njemu baš sve ne ide savršeno, što je uostalom i temelj zapleta, kreirati savršen sustav. Onaj koji bi prevenirao baš sva ubojstva.

U Hrvatskoj institucije većinom nisu ni moderne, ni učinkovite, niti brze. To se vidi iz ovog slučaja, mada i tu treba pričekati rezultate istrage, ali i iz brojnih femicida koji se prečesto događaju. U puno takvih slučajeva postojale su brojne indicije i informacije da bi se nešto jako ružno moglo dogoditi, ali su one uglavnom bile ignorirane, ili je po njima postupano samo djelomično. Da se djelovalo pravovremeno i efikasno, ubojstva su mogla biti spriječena. Zašto se to nije dogodilo, bilo je predmet brojnih analiza koje su urodile malim ili nikakvim rezultatima. Jer naprosto postoji cijeli niz prepreka, nekih subjektivnih, nekih nažalost i objektivnih, koje priječe hrvatske institucije da postanu bolje. Tu je kroničan nedostatak novaca, odgovarajućeg osoblja, a sve to kombinirano s tradicionalnim domaćim neredom i kaosom. I, naravno, tu je kao i uvijek stari, dobri nepotizam, odnosno uhljebljivanje, zbog kojeg na odgovorne pozicije dolaze nestručni i nedovoljno sposobni. Što se točno dogodilo u slučaju Aleksić vjerojatno će se saznati vrlo brzo. Lako je moguće da i ovaj put neki kotačić u sustavu nije obavio svoj posao kako treba.

Nije baš istina da Hrvatska ne napreduje prema tome da postane uređena i uspješna demokratska država. Napreduje. Ali toliko iritantno i izluđujuće sporo da je to ponekad teško promatrati. Možda je stvar u tome da kao društvo i ne možemo bolje. Osim kad nas netko izvana gura prema naprijed pa se pomaknemo malo, pa onda opet zastanemo. I tako stalno. To je vidljivo svim segmentima društva. Baš u svim, od državnog od privatnog sektora, od države do samog društva. Naravno, to najvidljivije postane kada se dogodi najgore, netko nekog ubije, a sustav je imao, ili je barem trebao imati, informacije koje ukazuju da bi počinitelj mogao napravit što je na kraju i napravio. Informacije čiji izvor nije kao u Spiebergovom filmu u glavi nekih vidovitih ljudi, nego u fajlovima nadležnih državnih institucija. Zašto se po tim informacijama pravovremeno ne postupa, i je li se to dogodilo i u ovom slučaju, bit će predmet rasprava i nakon ovog najnovijeg ubojstva. Rasprava koje će vjerojatno opet polučiti male ili nikakve rezultate. Možda stvarno ne možemo bolje od toga da se igramo prebacivanja krivnje.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast