Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Bilo nas je ko Tatara, cijeli bataljon đaka-prvaka
(Privatna arhiva)
Počela je škola, u Puli je prvi put u klupe sjelo 465 prvašića. Očekivano ih je najviše u OŠ Šijana, njih 73, i u OŠ Vidikovac - 68. Škola podno Vidikovca 1981. godine zvala se OŠ "43. istarske divizije". Imali smo četiri prva razreda; u svakom razredu do 30 učenika; sve skupa blizu 120 đaka-prvaka. Dvostruko više nego danas. Sasvim ih je sigurno toliko bilo i u OŠ Šijana, koja se tada zvala OŠ "Neven Kirac".
Da su još oni standardi iz 1980-ih, škole Veli Vrh (nekadašnja "Josip Broz Tito"), Kaštanjer ("Ivo Lola Ribar"), Veruda ("Bratstvo i jedinstvo"), "Tone Peruško", talijanska osnovna i Centar ("Moša Pijade") ne bi si mogle danas napuniti ni po dva razreda. OŠ Stoja (bivša "Vladimir Gortan") s 27 prvašića i Monte Zaro (bivša "II. puljski partizanski odred") sa samo njih 11, ne bi imali učenika ni za cijelo odjeljenje. Pa šta vam je, ljudi? Množite se! Dakle, kad me netko pita: "Di si bijo ‘81.", s ponosom odgovaram da sam se u rujnu te godine zatekao s bataljonom đaka na stepenicama škole. Na prijemu za prvašiće zacijelo su nam stariji učenici pjevali himnu bivše države, koju nećemo imenovati, i "Lijepu našu", a koju smo kasnijih godina kao članovi zbora i mi pjevali jednako glasno kao i himnu koju nećemo spominjati. Lako je bilo tada nastavnicima složiti školski ansambl – bilo nas je napretek k’o u Zboru Crvene armije. Ako himne nisu puštali na prijemu prvašića, puštali su ih sigurno koji mjesec kasnije kad su nas primali u pionire, što isto ne treba spominjati.
Na fotografiji "akavaca" sa školskih stepenica iz tog doba sve se plavi od naših kuta. Iz tog sklada iskaču samo ružičaste kute učiteljica i crveni plakat na ulazu za 9. kongres SKH sa stiliziranim likom Tita, koji je umro godinu prije. Nisam tada ništa znao o politici, niti što je kongres, ali sam već tada kužio da nas je u školi "k’o Tatara". I da je to što idemo na nastavu u dvije smjene nešto normalno. Ah, kakva mračna vremena.
Da su tada pulski roditelji vozili djecu u školu, kao što to uporno čine ovi današnji, Pula bi svako jutro, poslijepodne i navečer imala prometni kolaps na razini Istanbula i Chicaga zajedno. Kasnije, u V. razredu, još su nam se pridružili i učenici područnih škola pa smo imali 5 odjeljenja – a, b, c, d i e! Danas pola Pule ne bi moglo napuniti našu staru školu. Nemam podatak koliko je tada u Puli upisano učenika u prve razrede osnovnih škola, ali sam u arhivi Glasa Istre našao da je 1982. za cijelu Puljštinu (bivša Općina Pula) bilo 1.330 prvašića. Koliko se od toga odnosilo na grad, zaključite sami. Za usporedbu, ove je godine u cijeloj Istarskoj županiji upisano 1.743 prvašića. Eto, toliko nas je bilo rođenih onih mračnih, ali plodnih 1970-ih. Da su tadašnji standardi i sada na snazi, danas bi se svi pulski učenici mogli smjestiti u dvije, tri apartmanske zgrade. I to u jednoj smjeni.
