Gradska štorija Vanese Begić
Jedan istinski heroj. Junak Pule zauvijek
(Arhiva Glasa Istre)
Parafrazirajući popularnu Marquezovu »Pukovniku nema tko da piše«, moglo bi se reći da nikome nema tko da piše, osim SMS-ova, slanja mejlova, viber, whatsapp i drugih sličnih poruka modernoga tipa. Da su pisma nešto prošlo, pretprošlo, ili je, kao što je to slučaj s pločama, LP-ovima opet došlo do renesanse? U jednom pulskom poštanskom uredu, turist je tražio osam maraka za Nizozemsku, što dan-danas, nije malo. A razglednica, kada stigne-stigne, kada nisu u pitanju liječnički nalazi, sudski i drugi važni dokumenti, suvenir, koji će tako i tako dugo vremena poslužiti kao uspomena, uvijek će dobro doći. Tjedan, mjesec, dva prije ili kasnije. Prije, iluzorna utopija. Možda preko granice pošta brže putuje.
Grupe koje donose podatke o starim razglednicama i njihovim specifičnostima, obiluju kartolinama o turističkim naseljima, hotelima, bazenima i redovito dobivaju lajkove, srca i druge znakove odobravanja. Te redovito komentare u stilu »kako je nekada bilo lijepo«. Neovisno o sadašnjim obnovama i ostalome. A postoji i marka kao spomen na Vargarolu, što je istaknuto u povodu 80. obljetnice ove velike tragedije.
U gradu koji ima svoje »velike borce« iza tipkovnica, a i divnih ljudi, nesebičnih, pametnih, koji ne dolaze do izražaja, kao i onih koji su divni na privid.
No, to je i grad velikog heroja. Geppina Michelettija, neovisno o tome tko djelovao u koje doba, što se dogodilo, što je dovelo do te prestrašne tragedije - a odgovor na to se nikada neće znati, najveći heroj je ovaj doktor. Može li itko zamisliti da je čovjek operirao bez prestanka i nakon što je saznao da su mu djeca, dvojica sinova smrtno stradala, kao i voljeni brat i šogorica, koji su toga dana vodili djecu na more, kada je znao da za njih nema spasa, nastavljao je spašavati druge ljude, nepoznate, u nevjerojatnoj boli. Može li se zamisliti takva bol i takav altruizam? Nekada i danas. Danas, u vremenu kada se mnogi prave velike žrtve da »umiru« od posla u kancelarijama pod klimom i da su ostali pola sata duže na poslu, kada se mnogo toga radi »volonterski«, ali usput i pitaju za honorar, kada se toliko toga radi samo da bude vidljivo, fotkano, obilježeno, a prava bit ostaje negdje, na pola puta.
Koliko ljudi danas, vezano za Pulu, neovisno o tome gdje danas živjeli, ne bi bilo, da nije bilo tog nesebičnog liječnika? Onih koje je spašavao, te uzročno-posljedično njihove djece, unuka, praunuka, što sve već? Inicijativa da pulska bolnica dobije njegovo ime, kako smo više puta pisali, postoji, no izgleda da je lakše premjestiti Mount Everest negoli to učiniti. Živi bili pa vidjeli.
Povezane vijesti
