Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Boravak na Fratarskom na vlastitu odgovornost? Pa naravno!
(Grad Pula)
Statistički gledano, na području Pule više ljudi strada u prometnim nesrećama, nego od pada stabala. Pa ipak, nikome još nije palo na pamet zatvoriti ceste. Kad se vozi po cesti onda se vozi na vlastitu odgovornost, a kad se spava na Fratarskom otoku, onda se valjda od drugih traži odgovornost i jamstvo da borovi neće pasti na šator. A taj "odgovorni" zbog pažnje javnosti i ne može ništa drugo nego najaviti da će zatvoriti kamp. Palo je stablo i kod Doma branitelja, valjda već dvadeseto pa još nitko nikada nije tamo zatvorio parking.
Sreća je da nema stradalih na Fratarskom, neka šatora i opreme... To je najmanja cijena boravka u prirodi. Priroda nije odgovorna i nije neopasna.
Zato, kad se usred sezone vrišti da su stabla neodržavana i da bi netko trebao jamčiti za sigurnost, onda "odgovornima" itekako pružamo povoda ili opravdanja da ili posijeku stabla ili zatvore kamp. Zar zaista to želimo?! U njihovom narativu nije politički korektno reći ono što ljude ne žele čuti: U prirodi se kampira na vlastitu odgovornost!
Ni u životu nema jamstva na život! Nema ruke koja bdije nad tvojom sudbinom niti nad tvojim šatorom. Ako je do sigurnosti, onda ljetujte u betonskim spavaonicama, ne u prirodi. Čak ni za spavaonice nema 100-postotne garancije.
Odrastanje na Vidikovcu naučilo nas je da živimo s borovima i da smo s njima uvijek na oprezu. Sve su pinete bile naše - iznad Drenovice, oko škole "43. istarske divizije", ispod crkve prema Verudi, Dolinka, Verudela... Znali smo svaki bor u Diskontu i oko tvrđave. Već kao mali naučili smo da borovi padaju i da nitko ne garantira za sigurnost pod njima. Kad jako zapuše onda borovi zaškripe kao da škrguću zubima. Tad ili bježi ili igru nastavi uz rizik! Sutradan nalazimo puknute grane i palog gorostasa izvaljenog korijenja - u njegovoj rupi gradimo novu "kućicu" i sklonište za igru. Takav je život s borovima.
S tim usađenim oprezom odlazili smo kao mladi na Fratarski: švercali se, uvaljivali se izviđačima, spavali u šikari ili oko bunkera. A kad bi noću na otoku zapuhalo, znali smo da se trebamo pobrinuti za sebe. Pokupili bi stvari i odmaknuli se od borova.
Bor nam je toliko obilježio djetinjstvo, a tek smo godinama kasnije saznali da nijedna borova šumica nije nastala prirodnim putem; da je alepski bor uvezen iz južnijih krajeva; da je na kršovitom i opožarenom mjestu sađen kako bi što brže obnovio tlo za domaće raslinje. Kažu da im je životni vijek 60, 70 godina. Većinom su sađeni u poslijeratno doba, ali ima i šumica iz talijanskog, čak i austrijskog razdoblja. Dakle, pulski su borovi klimave starkelje, mnogi stariji od 90 godina.
Ipak, ispod bora je čisto i ugodno, možeš i bos hodati po iglicama. Tlo je povoljno i za igru i za zabijanje šatorskih klinova. I hlad je dobar - prozračan. Zato ih vole kampisti. Zbog svega toga gradski kampisti ne vole grubu crniku, jasen, planiku, lovor... Oni ne pružaju ugođaj kao borovi. Ali zato ni ne padaju pri svakom vjetru.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
