Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Gdje je nestao kiosk naš svagdašnji?
Srednji kiosk na Korzu 1960-ih (Iz arhive Igora Gala)
Gradsko poglavarstvo Pule je na jučerašnjoj sjednici odobrilo detalje izgradnje pet kioska i četiri javna toaleta. Opa! Vijest zvuči dobro, šteta samo što je objavljena 23. rujna 1911. u nekim starim novinama. Javnih toaleta u Puli nedostajalo je i tada, a sada posebno. A i kioska, kojima je nekad grad obilovao, danas gotovo pa i nema.
Kiosci raznih namjena i ponuda vide se na starim razglednicama iz vremena Austro-Ugarske i Italije, a još uvijek pamtimo koliko ih je bilo u gradu do prije 20-ak godina. Na njihovim mjestima ostali su prazni prostori i osjećaj da nešto fali. Kao da smo odlučili da je kiosk atavizam prošlosti koji nagrđuje gradski prostor. A i tržište i kupovne navike dali su svoj doprinos.
Nekada su se novine obavezno kupovale svako jutro, cigarete si mogao kupiti samo u kioscima i onim trafikama u zgradama, tamo si se mogao opskrbiti sitnicama za put, za školu, za razbibrigu. Predstavljali su središte onodobnog konzumerizma i neistraženu pećinu s blagom za djecu. Kupovale su se i razglednice i poštanske marke i biljezi. I na svakom koraku i na svakom kantunu po jedan. Tu su, trebao ih ti ili ne. Danas, ako si zaboravio kupiti što u jednoj trafici, dobro razmisli gdje je druga; u drugoj je strahovita gužva pa idemo potražiti treću; u trećoj pet ulica dalje teta je izgorjela bez klime pa se išla negdje rashladiti; i gdje sad da nađemo četvrtu?
Koliko je samostojećih kioska i trafika u zgradama bilo na potezu od početka Korza do semafora prema Areni? U Duhanu, odnosno Vjesniku tražio se tisak iz cijele Juge i sve relevantnije novine iz svijeta. U onom srednjem kiosku na Korzu nudile su se cigarete iz svih republika – LD s upitnikom, Milde Sorte, sarajevski Marlboro, Lord, Point, Lovćen, Filter Jugoslavija, Drina i Morava, niška ili sarajevska, s filterom ili bez... I sve za vojnike i mornare: grickalice za nokte, kalendari i ogledala s golim tetama. Čak i usne harmonike. Danas se tisak rijetko tiska, još rjeđe kupuje, a čita nikako. Noktalice i suveniri naručuju se internetom iz Kine.
Trafika u zatvorenim prostorima, kioska od rebrastog lima ili plastičnih modela K67 (crvenih, narančastih, plavih...) nalazilo se u svakom kvartu, na svakom važnijem raskrižju. K67 se kao ikona vremena i jugoslavenskog industrijskog dizajna čuva u njujorškom muzeju Moma. Kod nas ga eventualno možete vidjeti na njivama kao spremište za alat ili napušteno sklonište noćnog čuvara.
Kiosci su, uostalom, bili i mjesta okupljanja mladih, posebno na Korzu. Urbana legenda kaže da bi dečki navečer, nakon što tete zaključaju kiosk, sjeli na metalni pult i pričali. Jednom je do njih došao dežurni milicajac i mašući pendrekom prijeteći ih upitao: "Tako i doma sjediš na kiosku, a?!"
Ispričajte danas foru djeci i ništa neće shvatiti. Na ove rijetke kioske danas, moderne, zatvorene kao bunker, ne možeš se ni osloniti, a kamoli sjesti. A i tko bi se i zašto okupljao oko njih, osim penzionera kad plaćaju račune.
