TRADICIJA DULJA OD 60 GODINA: Od poznatih sendviča s pršutom do vrhunske domaće kuhinje

Bilo je toliko posla da nije bili ni dovoljno kruha. Po kruh smo morali u Lovran i Moščenićku Dragu a dnevno smo trošili tri do četiri pršuta koje smo nabavljali na području Lovrana i Brseča i bili su vrlo kvalitetni. Već do deset sati prodali bi stotinjak sendviča s pršutom, a nešto manje pršuta u porcijama. Sve smo rezali ručno, prisjeća se 78 godišnja Dorina Knapić koja radi u gostioni od svoje 15. godine

U sklopu projekta "Homage začetnicima istarskog ugostiteljstva" Turistička zajednica Istarske županije nedavno je u Poreču obitelji Knapić iz Plomina dodijelila priznanje za više od pola stoljeća uspješni rad u istarskom ugostiteljstvu.

A sve je počelo još 1952. godine u Plomin Luci gdje je nona Tereza vodila gostionicu. Zatim je od Poljoprivredne zadruge koju su tada vodili Anđelo Vozila i Anđelo Licul preuzela gostionicu u Plominu. Tih se vremena prisjeća Terezina kćerka, već legendarna Dorina Knapić kojoj je sada 78 godina i po kojoj restoran Dorina u Plominu nosi ime.

Zaustavljali se svi autobusi

- Ja sam tada imala 15 godina i pomagala sam majci kada su joj došli Vozila i Licul i ponudili joj da preuzme gostionicu u Plominu. Ona je to prihvatila i mi smo se 1958. godine preselili u Plomin nakon što je mama zatvorila gostionicu u Plomin Luci. Kasnije smo i otkupili prostor, pa renovirali tu kuću u kojoj je sada restoran, a prije je bila gostionica. Na početku smo 1960. godine radili na paušal. Više sam radila ja nego mama Tereza, a sve do mirovine pomagala mi je i sestra Nada. Suprug Lučano i ja 1962. godine u potpunosti smo preuzeli gostionu koja se tada zvala Savica. Počeli smo organizirati i plesove, orkestar je dolazio iz Opatije, a dolazili su mladi iz cijele Labinštine. To je trajalo sve do 1967. kada se počela graditi TE Plomin 1 i onda su dolazili svakakvi ljudi, bilo je svega pa smo prestali s plesom. Kada je počela izgradnja TE Plomin dolazili su nam svi inženjeri, kupili bi ribu i donijeli mojoj mami da je spremi. Svaku večer sjedili bi kod nas i jeli ribu. Kasnije smo krenuli i s marendama za radnike. Kuću u kojoj je bila gostiona kupili smo 1970. godine, renovirali je i onda su se dvije godine kasnije počeli zaustavljati svi autobusi koji su prolazili kroz Plomin. Nije bilo tunela pa su tuda prolazili svi, kamioni, autobusi… I prva mašina za kavu, marke Carimali, na ovom području došla je kod nas direktno iz Trsta. Bilo je to 1967. godine. U Trstu smo nabavljali i originalnu kavu Hausbrandt pa smo uz sendviče s pršutom postali poznati i po odličnoj kavi. Slatko vrhnje dolazilo je u sedam ujutro iz Rijeke i sami smo pravili šlag. Radnici Jugoturbine iz Karlovca ovdje su redovito pili kavu sa šlagom i aerokonjakom i ta je kava uskoro postala poznata kao "karlovačka kava, prisjeća se tih vremena Dorina koja je postala poznata po sendvičima s pršutom.

Gosti prešli na Ipsilon

- Bilo je toliko posla da nije bili ni dovoljno kruha. Po kruh smo morali u Lovran i Moščenićku Dragu a dnevno smo trošili tri do četiri pršuta koje smo nabavljali na području Lovrana i Brseča i bili su vrlo kvalitetni. Već do deset sati prodali bi stotinjak sendviča s pršutom, a nešto manje pršuta u porcijama. Sve smo rezali ručno, tek kasnije smo dobili mašinu. To je trajalo dosta godina i onda smo 1995. godine otvorili restoran. Dvije godine ranije kupili smo kompletnu novu kuhinju od Istarskih ugljenokopa Raša koji se zatvorio pa nikad nije ni otvorio svoj radnički restoran. Otvaranje tunela Učka i Istarskog ipsilona donijeli su nam pad prometa, ali ipak smo opstali i otvorili kvalitetan restoran kojeg danas vodi moj sin Loris sa suprugom Sandrom. Ljudi koji se odluče za autoput žure, nemaju vremena stati i nešto pojesti. Zato nama dolaze turisti i oni koji idu obilazno. Mnogi pitaju za mene, žele me vidjeti, prisjećaju se tih zlatnih vremena i sendviča s pršutom, neki pitaju jesam li živa, govori nam Dorina koja je itekako živa i bistrog uma. Počela je u ugostiteljstvu s 15 godina 1956. godine, a 2000. godine je otišla u zasluženu mirovinu. Svakoga jutra popije kavu u restoranu sa svojom sestrom Nadom, a često navrati i poslijepodne. Rado se odazove i pozivu starih prijatelja i gostiju s kojima sjedne i malo popriča. Zadovoljna je svojim nasljednicima i time što će se obiteljska tradicija prenijeti uskoro i na četvrto koljeno. Restoran je prije 19 godina preuzeo sin Loris koji se školovao u Opatiji za konobara, a njegov brat Dino deset je godina radio kao kuhar. Dino više ne radi, a obnovljeni i prošireni restoran Dorina vode Loris i njegova supruga Sandra.

- Osim znanja i iskustva kojeg sam stekao radeći u restoranima i hotelima na Opatijskoj rivijeri zadržao sam i viziju roditelja da zadržimo restoran i u njega nadogradim svoje znanje. Prije se ovdje nudio pršut i sir, jednostavna i brza jela, marende i fritaje, a danas u restoranu nudimo uglavnom domaću kuhinju, tjesteninu vlastite proizvodnje, razne raviole, fuže, pljukance, sezonska jela od šparoga i gljiva, jela s tartufima i šafranom, a zimi jela s vrganjima, ombolo, kobasice. Pored toga imamo i klasičnu ponudu ribljih jela, ribe i školjke iz našeg mora. Mesna jela se baziraju uglavnom na mesu istarskog boškarina. Surađujemo s AZRI-jem, idemo na njihove radionice i tečajeve. Nastojimo biti u trendu, kaže Loris te ističe kako su stvorili stalnu klijentelu domaćih i stranih gostiju koji se često vraćaju, a Talijani kada odlaze na Cres i Lošinj još iz Lupoglava naručuju jela koja ih čekaju. Osim Talijana, dolaze im Austrijanci, Nijemci, Nizozemci i ljudi iz cijele Istre koji umjesto Istarski ipsilon do Rijeke biraju zaobilaznu slikovitu cestu uz more. Loris i Sandra ponosni su na svoje kćerke.

Četvrta generacija

- Naše kćeri Matea i Stefania krenut će našim putem i bit će četvrta obiteljska generacija koja će se baviti ovim poslom. Već smo im pripremili obiteljski projekt Burra kojeg će voditi Matea, jer ima menadžerskog duha, a pomagat će joj sestra Stefanija sa slasticama koja ima kreativnog smisla kao moja supruga Sandra. Riječ je o prostoru u starogradskoj jezgri Plomina i slažemo mozaik ideja. To će biti ugostiteljski objekt tipa pizzeria ili bistro, ali drugog tipa koji će okupljati drugačije ugostitelje. Nudit će pizze, burgere, neobične slastice i tjestenine, jer ne želimo to miješati s restoranom. Otvaramo početkom travnja. Ljeti će objekt raditi cijeli dan, a izvan turističke sezone nakon ručka. Objekt je više prilagođen mladima i ljudima koji traže takvu vrstu hrane. Burra je naš san i novi izazov ali i dugoročni projekt, kaže Loris koji rukovodi objektom sa 15 zaposlenika, uglavnom s područja općine Kršan i Labinštine. U razgovor se uključila i supruga Sandra koja je zadužena za kreativni dio.

- Naši gosti dolaze jer znaju za nas, neki su već bili, drugi dolaze po preporuci, a treći čitaju recenzije na Trip Advisoru ili Google mapu. Provjere prije nego dođu i znaju gdje dolaze. Ja se bavim kreativnim djelom posla jer sam rođena s umjetničkom žicom. Kreiram jela, razne slastice, jelovnike, slažem jela na tanjur, uređujem interijer za Valentinovo, Dan žena, Uskrs, Božić, Novu godinu i posebne prilike, kaže Sandra.

Loris dodaje kako je ugostiteljski posao vrlo zahtjevan.

Obiteljski posao

- Da nema potpore cijele obitelji to bi se jako teško održalo toliko godina. Cijela obitelj se prema tom poslu treba postaviti pozitivno, jer kada se svi vesele i slave mi moramo raditi. To smo prenijeli i na naše cure koje su uz nas naučile posao kao i mi uz naše roditelje. I one će trebati potporu svojih obitelji. Brat i ja smo uvijek pomagali mami, rezali pršut, punili hladnjak, išli u nabavu, skočili po vino... Kako smo mi bili uz mamu tako su naše obitelji uz nas. Prenijeli smo od mame i suradnju s dobavljačima, nabavljamo vino uvijek od istih vinara. Veze i poznanstva također se prenose unutar obitelji, kaže Loris te ističe da je za razvoj turizma i njihov posao velika stvar to što je sve veći broj kuća za odmor i apartmana.

- Zbog privatnih iznajmljivača dolaze kvalitetniji gosti dok se hotelske kuće u Rapcu i Opatiji zatvaraju se sa svojim gostima i nastoje im pružiti sve na jednom mjestu pa zadržavaju goste. Na nama je da se kvalitetom izborimo za svoje goste. Kada gost od sedam dana boravka u kući za odmor tri puta dođe jesti kod nas to je velika stvar, a posebno kada se vrati iduće godine ili nas pozdravi. To je već veliki uspjeh, smatra Loris. Ističe kako im ne smeta ni dimnjak plominske termoelektrane ni pogled na termoelektranu koji puca s njihove terase.

- Nama, a ni stranim gostima termoelektrana i dimnjak ne smeta. Oni se dive zalasku sunca. Može smetati samo našima koji su putem medija stalno bombardirani o TE PLomin. Termoelektrana je samo vizualno onečišćenje, važnija je kvalitetna hrana, posluga i ugođaj u restoranu, zaključuje Loris koji o mnogobrojnim nagradama i priznanjima kaže kako se od toga ne živi. One su samo poticaj i podstrek za još kvalitetniji rad u ugostiteljstvu.