Nekadašnja TV-voditeljica Josipa Pavičić krajem prošlog mjeseca izdala je novu knjigu naziva »Ja, pa ja i opet ja« u kojoj proučava narcisoidnu osobnost. Knjiga, koja je svojevrsni vodič u prepoznavanju narcisoidnih osoba, ponajprije partnera, spisateljica opisuje iz različitih perspektiva. Kako i sama kaže životne prilike natjerale su je da zastane i odluči kako nastaviti živjeti. Kroz svoje primjere životnih uspona i padova donosi zanimljivo štivo, a tijekom našeg razgovora otkriva ponešto i vlastitim iskustvima i objašnjava svoje životne stavove u kojima je, kako kaže, najvažnije uzljubiti sebe.

Prošli ste mnoge teške situacije, dva razvoda, zloćudnu bolest... Kako se osjećate danas, nakon svega?

- Dobro se osjećam, danas sam dobro i kad nisam dobro. Kroz izazovne trenutke života naučila sam mnogo o sebi i odlučila biti Josipa, žena, majka i prijateljica s manama i vrlinama, spisateljica i poučavateljica autogenog treninga. Iskoristila sam svoju bol da se preodgojim. Danas zahvaljujem na svakom novom danu, svjesna kako je to bonus, a ne moje pravo. Naučila sam reći »ne« i biram ljude s kojima ću dijeliti svoje vrijeme i snove. U svakoj se boli prisjetim kako bez noći ne bi bilo ni sunca. Znam da nikad nećemo biti dobri ljudima koji ne mogu s nama onako kako oni hoće, kao što znam da svoju sreću neću pronaći u drugim ljudima ili stvarima, jer uzaludno je čekati vlak tamo gdje nema pruge. I od svih luksuza na svijetu, najviše volim unutarnji mir.

Preobrazba

Kao poučavateljica za samorazvoj na svojoj stranici nudite audiotrening, o čemu se konkretno radi?

- Prije devet godina, nakon karcinoma, odabrala sam novi životni smjer nakon više od petnaest godina rada na televiziji i u medijima općenito. Moje unutarnje »ja« tražilo je promjenu, nešto me guralo negdje drugdje. Bila sam potpuno nesvjesna i nezahvalna, mnoge su mi se stvari podrazumijevale. Bila sam jako loša, ali prema sebi. Možemo biti najbolji prema svima oko sebe, ali je osnovno i glavno pitanje kakvi smo sami prema sebi. Na kraju dana zbrajala sam samo ono što nisam stigla obaviti, a sve što sam odradila u danu nisam zamjećivala. Stalno sam sebi davala minuse, kritizirala se, nisam znala reći »ne«, trudila sam se ugoditi i servirati svima osim sebi. Znala sam što ne želim, ali nisam znala najvažnije – što želim. Nisam se voljela. Bila sam nezadovoljno i nesretno biće koje je vjerovalo da će biti sretno tek nakon što se dogodi to i to... Znate one naše poznate monologe: bit ću sretna kad se udam, bit ću sretna kad rodim, bit ću sretna kad dobijem povišicu... Uvijek sam govorila kad ću biti sretna pa kad podvučem crtu, zapravo nikad i nisam bila sretna. Došao mi je karcinom. I hvala mu. Bio je to dar na mom životnom putu, doduše umotan u ružan paket, ali ipak dar. U to sam vrijeme završila jedno od svojih školovanja i počela podučavati tehnike za samorazvoj i samopomoć, a kako se nikad ništa u životu ne događa slučajno, tako se nije dogodilo ni to. Kad mi je dijagnosticiran karcinom, bila sam uplašena i šokirana, a s druge strane psihički jaka i spremna podnijeti i riješiti svaku prepreku koja mi se našla na životnom putu. Dobila sam priliku za potpunu preobrazbu.

Sami biramo

Što vam je ta preobrazba donijela?

- Naučila sam voljeti sebe, biti zahvalna, donositi odluke, izreći »ne« a da se pritom ne krivim, naučila sam opraštati i davati. U radu sa svojim klijentima upravo to i prenosim, na edukacijama, radionicama ili na individualnim razgovorima. Klijenti vole čuti iskustvo, važna im je autentičnost. Ja najviše govorim iz osobnog iskustva i primjer sam drugima kako je jedino promjena samog sebe dostojna poruka. Ako sam mogla ja, znači da možeš i ti – to je rečenica koju često spominjem i u koju uistinu vjerujem.

Jednom ste izjavili kako je karcinom dojke za vas bio dar, smatrate li kako životne nedaće ponekad otvore neka nova vrata, horizonte?

- Bolest je poziv na promjenu sebe i svega u sebi. Kad se pojavi bolest, to nam samo govori da smo se negdje zakačili u nepraštanjima i zamjeranjima iz prošlosti, da nešto nismo prihvatili i da je previše otrova u našem mentalnom sklopu. Uvjerenja i negativne misli, nesvjesnost sadašnjeg trenutka, vjerovanje da negdje postoji život koji ne boli i stalno kopanje po tuđim vrtovima, sve to dovede do litice s koje moraš skočiti u more ili na stijene. Biraš sam. Mi uvijek sve biramo sami. Glupo je upirati prstom u druge i okrivljavati ih za svoj život, jer moj je život moja odgovornost. Nitko mi ništa ne čini a da mu ja to nisam dopustila, a drugi ljudi točno znaju koga mogu, kako i koliko. Ovo vrijedi i za sve nas koji smo se barem jednom zakačili u odnosu s narcisima. Možda nas narcis uvuče početno na prevaru i proračunato nam ponudi svoju iluziju i fantaziju, ali u nekom trenutku shvatimo kako nešto debelo nije u redu. Odaberemo li ostati sa zlostavljačem mi ipak time govorimo o sebi. Narcisi nam čine ono što je njima prirodno - varaju, manipuliraju i povređuju, a mi biramo što ćemo s tim.

Povezane vijesti

• Psihologinja savjetuje: Samo kontinuiran fokus na cjelovitu brigu o sebi pokreće lanac promjena
• Asertivan stil komunikacije - vještina koja se može uvježbati
• 9 stvari koje dobre mame govore jedna drugoj