IZ (ISTARSKE) POVIJESTI

VREMEPLOV: Dogodilo se na današnji dan

| Autor: Priredio Mirjan RIMANIĆ
Jurica Kalac/Sisački partizanski odred

1906. U Hamburgu je umro Richard Fritz Schaudinn, mikrobiolog, rođen 19. rujna 1871. u Röseningkenu (Njemačka). Habilitirao se na katedri Zoološkog instituta u Berlinu 1898. Ondje je predavao opću znanost o stanicama i protozoama (praživotinjama). Od 1901. do 1904. u Rovinju je vodio zoološku stanicu Aquarium, koju je njemačka država subvencionirala s 36.000 maraka godišnje. Ondje je obavljao istraživanja o kokcidijama, malariji i spirohetama. Vrativši se u Berlin, djelovao je u Laboratoriju za proučavanje praživotinja, a 1905., uz pomoć zaklona postavljena na vidnome polju mikroskopa, otkrio je Treponemu pallidum, uzročnika sifilisa. Nakon tih uspjeha Schaudinn je pozvan u Institut za brodsku i tropsku medicinu u Hamburgu, gdje je nekoliko mjeseci nakon dolaska umro od infekcije amebama, dizenterije, izvodeći pokus na sebi. U svojim sjećanjima Paul Kupelwieser spominje da je s Robertom Kochom 1902. u Rovinju posjetio Schaudinna, koji se također bavio proučavanjem malarije.

1912. u Puli je prestao izlaziti list "Omnibus". List koji je izlazio do 15. listopada 1904., najprije kao večernji dnevnik, poslije tjednik, pa ponovno dnevnik (jutarnji); zatim je izlazio triput, pa dvaput tjedno. Tekstovi su bili na trima jezicima (hrvatski, talijanski, njemački), a potom samo na hrvatskom i talijanskom. Osnovao ga je Matko Laginja, koji je postao i njegovim vlasnikom. Urednici su bili Josip Kusak, Ante Belanić, Ante Volarić i Jerko Mahulja. Čitanost mu je bila dobra, napose na otocima i na kvarnerskoj rivijeri. Stvaranje trojezičnih novina odraz je želje novonastaloga hrvatskoga građanstva da javno mnijenje, posebice stavove talijanskih i njemačkih političkih predstavnika i činovnika u upravnim tijelima vlade, pokrajine i grada usmjeri prema problemima i potrebama Hrvata. (Istrapedia)

1926. u Svetom Petru u Šumi rođen je o. Daniel Hekić, franjevac, umro 26. rujna 2009. u mjestu Saccolongo. U franjevački samostan u Veneciji stupio je 1945., a za svećenika je zaređen 1952. Prvih godina svečeništva djelovao je u Veroni, Trstu, Trevisu i Citadelli (1952.-1955.), a potom je do smrti živio u samostanu Sv. Srca Male braće u Saccolongu kraj Padove. U Trevisu mu je dijagnosticirana multipla skleroza, neurodegenerativna bolest koja ga je naposljetku prikovala za krevet. Postao je traženi ispovjednik kojemu su u Saccolongo, dok se još mogao kretati u invalidskim kolicima, dolazili ljudi iz bliže i dalje okolice po utjehu, blagoslov ili savjet. Kad je bio posve nepokretan i nije više mogao govoriti, mnogi su dolazili samo da budu u njegovoj blizini, a govorilo se da su neki bolesni ozdravili. Bolest je prihvatio kao način života, te je postao živuća ikona patnje, i nikada se nije žalio na bolest. Proživljavao je sve misterije Krunice, te je napisao brošuru „Il mio Rosario quotidiano" (Moja svagdanja krunica), koja se i danas dijeli vjernicima. (Istrapedia)

1926. U Splitu je rođen Ivo Nazor, liječnik, neuropsihijatar, umro u Puli 7. listopada 2004.. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije. Maturirao je 1944. na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945., upisuje medicinu u Zagrebu. Diplomirao je 1952. , a nakon stažiranja i odsluženja vojnog roka, dolazi u Dom zdravlja u Poreču, gdje 1953.-56. radi kao liječnik opće prakse. Zapažen kao daroviti dijagnostičar dobiva specijalizaciju iz neuropsihijatrije u pulskoj Općoj bolnici. Specijalistički ispit položio je 1959. na neuropsihijatrijskoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Povratkom u Pulu ubrzo formira prvi neurofiziološki laboratorij s elektroencefalografskom opremom domaće proizvodnje tadašnje Radioindustrije Zagreb (RIZ). Godine 1962. odlazi na tromjesečni studijski boravak na neuropsihijatrijsku kliniku u njemačkom Würzburgu. Uviđa važnost neurologije u Općoj bolnici u Puli (tadašnja neurologija ima 55 kreveta) te započinje intenzivnu terapiju najtežih stanja i ranu rehabilitaciju hendikepiranih bolesnika. Već 1960-ih njegovom zaslugom nastaje zametak pulske neurofiziologije koja je u mnogo čemu desetljećima na visokoj razini. Početkom 1970-ih uvodi se elektromiografija i analize provodljivosti živaca (EMG/NCV), a paralelno se razvijaju i neuroradiološke tehnike. Tako je prva mijelografija vodotopivim kontrastom, bez uporabe lumbalne anestezije, u tadašnjoj Jugoslaviji učinjena u Puli (Orlić, Vejnović, Nazor, Franić). Poseban interes primariusa Nazora bile su epilepsija i migrena, o čemu svjedoče značajni prilozi u medicinskoj periodici. Bio je rukovoditelj pulske neuropsihijatrije od 1974. do 1979., a od samog početka stvaranja pulskoga Neuropsihijatrijskog simpozija član je kuratorija, sve do 1985.

1928. U Beogradu je ranjen Jurica Kalac, antifašist, španjolski dragovoljac i partizan rođen 22. travnja 1908. u Štinjanu, poginuo je kraj Novske u srpnju 1942.. U njegovoj rodnoj kući bilo sjedište Omladinskoga socijalističkoga kluba, a za vrijeme Ptvog svjetskog rata bio je u izbjeglištvu u Austriji Nakon što mu je obiteljska kuća zapaljena u nemirima uoči talijanskih parlamentarnih izbora 1921., otac mu je emigrirao 1922. u Zagreb, a za njim i cijela obitelj. U Zagrebu je izučio stolarski zanat, a ondje je posto i član Nezavisne sindikate. Na današnji dan 1928. ranjen je u demonstracijama koje su organizirali komunisti u povodu atentata na Stjepana Radića i druge u Beogradu. Po izbijanju španjolskoga građanskog rata kriomice se 1936. ukrcao na brod u Dubrovniku i preko Tunisa došao u Španjolsku. Iako mu zbog tuberkuloze odlazak na bojišnicu nije bio dopušten, uspio je doći u Albacete i završiti kratki tečaj u Casa Ibańez; stupio je u četu "Matija Gubec" bataljuna "Georgi Dimitrov" 129. internacionalne brigade. Ranjen je na bojišnici u Estremaduri (1938.) kod Morela. Zatim je u sastavu bataljuna »Divisionario« sudjelovao u borbama na rijeci Ebro, gdje je ranjen u obje ruke. Odlikovan je medaljom Internacionalnih brigada i proglašen počasnim građaninom Republike Španjolske. Po povlačenju španjolskih republikanskih snaga 1938. dospio je u francuski sabirni logor, a u ožujku 1941. prijavio se za rad u Njemačkoj kako bi izišao iz logora. Nakon što je stigao u Zagreb, upućen je u Sisak, gdje se pridružio Prvom sisačkom partizanskom odredu. Bio je član OK KPH za Baniju. Poginuo je minirajući prugu Beograd–Zagreb. Narodnim herojem proglašen je 1973. U Štinjanu posvećena mu je ulica, gdje mu je na rodnu kuću postavljena spomen-ploča, a spomen-porsje u Titovom parku u Puli u kojoj je njegovo ime od polovice 1960-ih nosila i osnovna škola za mladež i odrasle.

1941. U šumi Brezovica u blizini sela Žabno kraj Siska osnovan je Sisački partizanski odred. Utemeljen je prema odluci Okružnoga komiteta KP Hrvatske, odmah nakon njemačkog napada na SSSR. Zapovjednici su bili Vlado Janić-Capo i Marijan Cvetković, a imao je 77 boraca, među kojima su bili Mika Špiljak, Nada Dimić Istranin Jurica Kalac i drugi. Dan nakon osnutka odred je izveo diverziju na pruzi između Siska i Grede, a u svojem tromjesečnom djelovanju u šumama oko Siska izveo je nekoliko diverzija na željezničku prugu i telegrafsko-telefonske linije, napade na općinske zgrade u Topolovcu i Palanjeku te organizirao ilegalan i propagandni rad u Sisku i okolnim selima. Dan osnutka odreda u Republici Hrvatskoj obilježava se kao praznik Dan antifašističke borbe. (Hrvatska enciklopedija)

1978. U Trstu je umro Enrico Trolis arhitekt rođen u Pulu 27. siječnja 1907. Završivši višu arhitektonsku školu u Veneciji, 1934. započeo je djelovati u Puli. Od 1938. bio je zaposlen u gradskom tehničkom uredu (Ufficio tecnico). Prvi mu je ostvareni projekt u Puli kupališni objekt na Stoji iz 1936., koji je istodobno i najvažnije djelo u njegovoj pulskoj ostavštini. Izvedeni su mu projekti: dječja ustanova na usponu Sv. Stjepana u Puli, Dom zemljoradnika u Galižani i Kanfanaru, fontane na Monte Zaru i Danteovu trgu, te uređenje nekoliko gradskih parkova. Surađivao je pri izradi generalnog urbanističkog plana Pule i proučavao je graditeljsko naslijeđe Pule. Izvan Istre u međuratnom je razdoblju izveo i nekoliko projekata u Trentu. Nakon Drugog svjetskog rata do 1949. živio je i djelovao u Milanu, potom 1949.–1963. u Venezueli, 1967–68. u Španjolskoj, a nakon toga do 1970. u Torinu. Znatan dio njegove dokumentacijske ostavštine nalazi se u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli. (Istrapedia)

2015. U Ladispoli je umrla Laura Antonelli, talijanska filmska glumica rođena 28. studenog 1941 u Puli kao Laura Antonaz. Karijeru je započela u reklamama za Coca-Colu, a prvi film, Le Sedicenni, snimila je 1965 godine. U američkom filmu, Dr. Goldfoot and the Girl Bombs, debitirala je 1966. Na talijanskoj filmskoj sceni ostala je zabilježena u vrlo ozbiljnim i zahtjevnim filmskim ulogama kao što su: Malizia (1973), L'Innocente (1976), Mogliamante (1977), Passione d'amore (1981). Dobitnica je talijanske filmske nagrade David di Donatello 1973. i 1981., te filmske novinarske nagrade Nastro d'Argento, 1974. Slovila je kao jedna od najljepših žena Italije, a aktivno se bavila filmom do 1991. godine. (Istrapedia)


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom