1264. Akvilejski patrijarh Gregorio prepustio je, uz druga dobra na Krasu i u Karniji, Henriku I. Pazinskom i vlasništvo nad kaštelom Lupoglav, koji se u tom dokumentu spominje kao castrum Lupoglau sa selom Gorenja Vas, odnosno Ober Lupoglau. Najstariji poznati spomen starog lupoglavskog kaštela nalazimo u darovnici kralja Henrika iz 1064., kojom on istarskom markgrofu Ulrichu Weimaru daruje neke posjede u Istri, a između ostalih i kaštel Lompaga, zapravo kaštel Lupoglav koji je sigurno postojao sredinom 11. stoljeća, a vjerojatno već i ranije. U 11. stoljeću Lupoglav je pripadao bavarskom vojvodi, koji ga je 1111. godine s posjedima (kasnije poznatim kao Lupoglavska gospoštija) darovao akvilejskom patrijarhu. Posjedom je upravljalo više vazalnih feudalnih obitelji, a u 14. stoljeću postao je dijelom Pazinske grofovije. U lupoglavskom kaštelu stolovali su kaštelani raznih feudalnih porodica: Eberstein, Herberstein, Kružić, Sinković i Eggenberg. Najpoznatiji plemić čije se ime veže uz Lupoglav je Sigismund Herberstein (1486.-1566.) vojnik, diplomat i pisac, koji je kao izaslanik cara dva puta putovao u Rusiju, te je opisima tih svojih putovanja koja su publicirana 1549., europljanima prvi približio Rusiju.

Rođen u Vipavi, a živio uglavnom u Beču, u Istri je ostao zapamćen po epizodi iz rata sa Venecijom 1510. kada je kao zapovjednik austrijske konjice, čuvši da Venecijanci opsjedaju Pazin, umjesto da jaše u Graz po pomoć, odlučio sa svojih 14 konjanika jurišati iz Lupoglava ravno u Pazin. Probio je opsadu i konsolidirao obranu grada i spriječio da Pazin padne u ruke Mlečana. Kasniji vlasnik kaštela Lupoglav bio je kasnije senjski kapetan Petar Kružić, koji se istaknuo u ratu protiv turskih osvajača, a poginuo 1537. kao kapetan obrane Klisa. Početkom 17. stoljeća Lupoglav, tada u vlasništvu također senjanina Ivana Sinkovića pruža utočište većem broju Uskoka, koji pod njegovim vodstvom pustoše obližnja granična venecijanska područja. Desetak godina nakon Sinkovićeve smrti Ferdinand Austrijski prodao je Lupoglav grofu Eggenbergu, a nakon njegove smrti novi vlasnik postaje grof Brigido, koji napušta stari kaštel Lupoglav (Mahrenfels) i gradi novi u dolini. U posjed obitelji Brigido Lupoglav je došao je 1634. Današnje naselje razvilo se oko kaštela u 19. i 20. stoljeću osobito poslije izgradnje željezničke pruge Divača - Pula. (M. Rimanić)

1878. U mjestu Opčine (Opicina) ponad Trsta rođen je svećenik, katehet i publicist Jakob Ukmar. Doktorirao je crkveno pravo u Beču 1917. Uređivao je biskupijski list Folium dioecesanum Tergestino-Justinopolitanum (1922.-36.). Za vrijeme fašizma zagovarao je prava Slovenaca i Hrvata u Julijskoj Veneciji, u Crkvi i izvan nje. Na krizmi u Lanišću 24. kolovoza 1947., kamo je poslan kao biskupov izaslanik, fizički je napadnut i teško ozlijeđen, dok je njegov pratilac svećenik Miroslav Bulešić ubijen. U Pazinu iste godine osuđen je na mjesec dana zatvora, nakon čega ga je tršćanski biskup Antonio Santin razriješio svih crkvenih dužnosti. Aktivno je sudjelovao na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-65.), osobito oko zaključaka o pravima nacionalnih manjina. Umro je u tršćanskom Škedenju (Servola) 2. studenoga 1971. (E. Pelikan, Istarska enciklopedija)

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>

1882. U Opatiji je rođen političar i pravnik Uliks Stanger (Štanger, Stangher). Nakon studija prava u Beču, započeo je odvjetničku praksu u Istri. Postao je tajnikom društva Dalmatinski skup i izdavao novine Hrvatsko slovo. Nakon Prvog svjetskog rata iz Trsta se preselio u Opatiju i intenzivno radio u Političkom društvu Edinost. Bio je jedan od stupova hrvatskoga liberalnog pokreta u Istri te jedan od lidera Hrvatsko-slovenske narodne stranke. Do 1924. bio je hrvatski istarski zastupnik u talijanskom parlamentu, u kojem je uz Wilfana i Besednjaka bio jedan od najaktivnijih zastupnika u klubu nacionalnih manjina. Budući da nije ponovo izabran za zastupnika, otišao je u Kraljevinu Jugoslaviju i u Splitu se bavio odvjetništvom. Na početku Drugog svjetskog rata prišao je antifašističkom pokretu otpora i bio izabran za člana prve hrvatske vlade. Nakon rata vodio je Jadranski institut, danas Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci. Umro je u Opatiji 16. listopada 1973. (D. Dukovski, Istarska enciklopedija)

<![if !supportEmptyParas]> <![endif]>

1920. U Puli je "fascio" pozvao narod na javni skup i huškao ga je protiv hrvatskog stanovništva. Zapaljen je tada hrvatski Narodni dom koji je izgorio do temelja. Time je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga iz knjižnice. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Samo je jedna knjiga sačuvana iz ove knjižnice. Na njezinoj je naslovnici, pokraj potpisa darovatelja Dušana pl. Preradovića, sačuvana i jedna kasnija zabilješka: “Poslije prevrata vlasništvo (rukopis nečitak – op. B.D.) pošto razne se knjige puljske knjižnice podijeliše među članove iste da ne dođu u ruke Italiana koji sve naše što je progone i pale. Pula, 5. II. 1921.”

U nedostatku sačuvanih dokumenata o toj knjižnici, navedena knjiga je izvorno svjedočanstvo o njoj i o uništavanju hrvatskih knjiga u Istri između dva svjetska rata. Uništenjem pulskog Narodnog doma nasilno je prekinuto višegodišnje djelovanje hrvatskih kulturno-prosvjetnih društava i ustanova u Puli, a ubrzo i u cijeloj Istri. Knjige, novine i dokumenti iz tih društava i knjižnica najvećim su dijelom uništeni. Pri sagledavanju kulturne i obrazovne važnosti ove knjižnice za Pulu treba ima u vidu da je to najstarija i u prvoj polovici 20. st. (do 1949.) najveća hrvatska javna knjižnica u Puli. Ona je dala poticaj osnivanju pučkih knjižnica u okolici Pule, pa njezino osnivanje znači početak hrvatskog knjižničarstva u južnoj Istri.

Nakon njezina uništenja 1920. uslijedio je gotovo tridesetogodišnji prekid djelovanja hrvatskih knjižnica u Puli (do osnutka Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice, 1949. godine. Istog dana tršćanski fašisti organizirali su napad Narodni dom u Trstu u kojem su bile smještene vodeće nacionalne institucije Slovenaca i Hrvata. Fašisti su Dom zapalili znajući da će se policija i vojska držati po strani i da će slučaj zataškati. Bio je to početak fašističkih napada na hrvatske i slovenske kulturne institucije u Istri, od Pule pa do Kopra i Trsta. (B. Dobrić, Istrapedia)

Povezane vijesti

• JESU LI LJUDI NEKAD BILI POŠTENIJI? Konobar našao i vratio sedam i pol milijuna dinara!
• CRTICE O VAŽNIM LJUDIMA I DOGAĐAJIMA IZ POVIJESTI ISTRE
• VREMEPLOV: Dogodilo se na današnji dan