1861. U Poreču je održana prva, konstituirajuća sjednica Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre, poznatog kao Istarski sabor. Prva zadaća tog saziva bio je izbor dva predstavnika za Carevinsko vijeće u Beču, što je stavljeno na dnevni red sljedeće sjednice sazvane za 10. travnja 1861. Međutim, zastupnici nisu izabrani jer je 20 od 29 prisutnih na svoje glasačke listiće napisalo riječ "nessuno" (nitko). Takvim glasanjem željeli su jasno dati do znanja da se predstavnici Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre neće pridružiti radu Zastupničkog doma Carevinskog vijeća, što je protumačeno kao otvoreno nepriznavanje austrijske vlasti. Time je talijanska većina u Saboru (od 30 izabranih i imenovanih zastupnika njih 25 bili su Talijani) Beču javno uputila svoj prosvjed i nepriznavanje. U namjeri da se zastupnici za Carevinsko vijeće ipak izaberu, intervenirao je tršćanski namjesnik Friedrich Moritz von Burger, koji je osobno stigao u Poreč kako bi se postigao njihov izbor. No, ni novi pokušaj izbora, koji se dogodio na sjednici 16. travnja, nije donio rezultata - ishod je bio isti. Shvaćen kao izraz nepovjerenja i neposlušnosti prema vladaru, takav je potez uzrokovao raspuštanje Sabora nakon samo šest održanih sjednica, patentom od 14. srpnja 1861., te su ubrzo raspisani novi izbori. (Istrapedia)

1879. U Mošćeničkoj Dragi je rođen klasični filolog i gimnazijski profesor Ivan Ivančić, umro u Opatiji, 27. prosinca 1978. Studij klasične filologije i književnosti završio je u Beču, gdje je kao student sudjelovao u osnutku Istarskoga odbora koji je vodio Fran Novljanin. Od 1904. do 1909. bio je profesor grčkog jezika u Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, potom radi u realnoj gimnaziji u Voloskom, a nakon Prvog svjetskog rata i zatvaranja hrvatskih gimnazija u Istri predaje u gimnazijama u Virovitici i na Sušaku. Među inim, objavio je vrijedne uspomene o službovanju u Pazinu (Spomen-knjiga gimnazije u Pazinu 1899. - 1969.) te knjigu "Malo nauka Mošćeničanom". (Istrapedia)

1892.U Gračišću je rođen Dragutin Gabrijelić, prvi hrvatski učitelj na Bujštini, umro u Zagrebu 19. lipnja 1973. Otac je vodio gostionicu, koju je 1901. prodao, te preselio s obitelji u Pazinu. Ondje je Dragutin proveo djetinjstvo i mladost, te završio šest razreda osnovne škole, prvi razred gimnazije i učiteljsku pripravnicu. Školovanje nastavlja u Kastvu, gdje je 1911. godine završio Učiteljsku školu. Ovo je razdoblje borbe za hrvatske škole u Istri, pa je u vrlo složenim prilikama Gabrijelić dobio posao u Materadi na Bujštini. Tamo je osim posla učitelja obavljao i funkcije tajnika i blagajnika novoosnovane narodne posujilnice i hranilice, te se na taj način aktivno uključio u preporodne aktivnosti. Osim u Materadi, kratko je bio zaposlen u Kašteliru, te konačno 1914. godine odlazi s Bujštine u školu Svetu Katarinu - kotar Pazin, gdje ostaje do 1919. godine. Tada su ga talijanski karabinjeri usred školskog sata odveli u pazinski zatvor, a ubrzo u logor pokraj Verone. Nakon toga se 1920., zapošljava u školi Marčelji na Kastavštini, odakle je 1922. godine prebačen u Osakovo kraj Kutine. Od 1923 - 1931. godine radi u Osnovnoj školi Gornji Andrijevci, odakle je prebačen u Budijanku pokraj Slavonskog broda, gdje ostaje do 1941. godine. Razdoblje Drugog svjetskog rata proveo je u Viškovcu, kotar Đakovo, odakle je krajem 1945. prebačen na zagrebačku Knežiju. Umirovljen je 1947. godine, na mjestu učitelja u osnovnoj školi Jordanovac. (Istrapedia)

1901.U Puli je rođen Friderik Gerl, umro u Ljubljani, 30. rujna 1987. Diplomirao je kemiju u Ljubljani 1926., gdje je kasnije vodio kemijski laboratorij u Higijenskom zavodu. Profesorom na Kemijskom fakultetu postao je 1950., suutemeljitelj je katedre za prehrambenu tehnologiju u Ljubljani, sudjelovao je u osnutku tvornica za preradu namirnica te pridonio usavršavanju postupaka proizvodnje vinske, mliječne i limunske kiseline. Zaslužan je za razvitak biotehnologije u Sloveniji. (Istarska enciklopedija)

1948. U Trvižu je umro narodnjak Petar Sironić, rođen 27. lipnja 1873. u Trvižu. Njegov rođak, župnik Ante Sironić, omogućio mu je da se školuje u hrvatskoj osnovnoj školi u Kastvu i upiše hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Nakon smrti Ante Sironića 1886. vratio se na obiteljsko imanje. Bio je napredan gospodar, član Hrvatskog gospodarskoga društva i Istarskoga književnoga društva sv. Mohora. Bio je dobar pučki govornik i surađivao je s narodnjačkim prvacima M. Laginjom, D. Trinajstićem i Š. Kurelićem. U tri desetljeća bavljenja politikom bio je 48 puta uhićen (među ostalim pred izbore 1924., kad su ga osumnjičili da je ugostio V. Gortana). Fašisti su mu pokušavali nasilno promijeniti prezime u talijanski oblik Sironi, što nije prihvatio te je 1934. bio kažnjen s pet godina konfinacije, od čega je izdržao više od godinu dana u mjestu San Severino Lucano pokraj Potenze. U braku s Ivankom Mogorović rođeno mu je 14-ero djece. U svim je prilikama govorio hrvatski iako je znao i talijanski jezik. Kada je braneći svoje Trvižane pred fašistima 1924. progovorio talijanski, pazinski fašist Bruno Camus pitao ga je zašto govori hrvatski kad zna Talijanski. On mu je, prema sjećanjima, odgovorio: "Talijanski mi je kao maramica, kad mi treba izvadim je iz džepa i nakon upotrebe vratim u džep." (Istrapedia)

1975. U Ukancu kraj Bohinjskog jezera umro je Boris Trampuž Čož, antifašist, političar, diplomat, kulturni pregalac rođen u Pazinu 26. lipnja 1912. Otac mu je bio Fran Trampuž, agronom i pedagog, a majka Emilija rođ. Zannantoni. Osnovnu školu polazio je 1918.-23. u Pazinu i Opatiji, potom je obitelj emigrirala u Jugoslaviju pa je gimnaziju završio u Ljubljani 1932., a u istom je gradu diplomirao pravo 1941. Odmah po nacističkom napadu na Jugoslaviju (6. travnja 1941.) organizirao je visokoškolce u dobrovoljačku skupinu s kojom se prijavio u jugoslavensku vojsku, a nakon njena sloma, organizirao je studentsku "nezavisnu ljevicu" poznatu kao "Čoževa grupa" s kojom se uključio u Osvobodilnu frontu (OF) i bio njezin predstavnik na Frontinom plenumu. Kao člana kotarskog i pokrajinskog odbora OF-a uhitila ga je talijanska vlast i internirala u logor Visco kraj Palmanove. Tamo je bio član logorskog odbora OF-a i rukovodstva Komunističke partije Slovenije (KPS). Nakon kapitulacije Italije živio je ilegalno u Trstu do proljeća 1944., kada je otišao u partizane i obavljao više političkih dužnosti. Od 1945. do 1947. bio je šef kabineta i načelnik pravnoorganizacijskog odsjeka pri Ministarstvu za unutarnje poslove NR Slovenije, potom 1947.-48. vicekonzul u Bratislavi, 1948.-57. tajnik Ekonomskog fakulteta u Ljubljani pa glavni tajnik ljubljanskog Sveučilišta, a 1957.-63. jugoslavenski generalni konzul u Klagenfurtu (Celovec). Godine 1963.-70. bio je potpredsjednik komisije za granična pitanja i pomoćnik ministra (sekretara) u Izvršnom vijeću SR Slovenije, 1970.-74. generalni je konzul u Trstu, potom član komisije Izvršnog vijeća SRS za vanjskopolitička pitanja i narodnosti. Na diplomatskim dužnostima u Klagenfurtu i Trstu bio je vrlo cijenjen zbog istančana sluha za nacionalna i manjinska pitanja. Od mladosti je bio aktivan u društvenom i kulturnom životu, u Ferijalnom savezu, Sokolu, Društvu primorskih studenata i dr. Bio je i strastven pjevač, utemeljio je više amaterskih zborova, na ljubljanskom Sveučilištu bio je dugogodišnji predsjednik Akademskog pjevačkog zbora (APZ), u poraću predsjednik i počasni član APZ Tone Tomšič, a 1951.-57. organizacijski voditelj Slovenskog okteta te je imao velike zasluge za razvoj zborskoga pjevanja u Sloveniji. (Istrapedia)

2007. U Zagrebu je umro Quintino Bassani, akademski slikar rođen 31. listopada 1928. u Rogočani kraj Labina. Majka mu je umrla kad je imao samo pet godina. Talijansku osnovnu školu pohađao je u Labinu. Odgojen u obitelji socijalističkog svjetonazora sa samo 15 i pol godina, 1. svibnja 1944., pridružuje se narodnooslobodilačkom, antifašističkom pokretu i odlazi u partizane, u bataljun Učka u Šušnjevici. Umjesto puške Okružni mu je odjel, znajući za njegov crtački talent, dodijelio poslove ilustratora partizanskih novina. Bio je crtač na ciklostilu, između ostaloga crtao je vinjete za Pazinski vjesnik i Porečki vjesnik, glasila tadašnjih okružnih propagandnih odjela. Polovicom studenoga 1944. u napadu njemačkih vojnika na vojnopozadinsko zapovjedništvo za Buzet, smješteno u selu Drobežija, bio je ranjen u lijevu ruku i zarobljen. U zarobljeništvu su mu nakon nekoliko dana amputirali ruku, a iz bolnice je poslije tri mjeseca pušten kući. Po povratku u Labin izabran je u lokalni Narodnooslobodilački odbor kao namjesnik za nekoliko sela Labinšćine. Nakon oslobođenja s oblasnim odborom seli se u Pulu, potom u Opatiju. U jesen 1945. napušta politički rad i nastavlja školovanje. Gimnaziju pohađa na Hvaru, pa u Zagrebu gdje je 1949. maturirao. Želio je nastaviti školovanje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali nije prošao na prijemnom, pa upisuje ekonomiju. U međuvremenu i dalje crta, pohađa večernju školu crtanja te sljedeće, 1950. godine uspijeva upisati studij slikarstva na Akademiji. Učio je kod profesora Berakovića i Režeka, a diplomirao 1955. u klasi Marina Tartaglie. Poslijediplomski studij završio je 1957. kod Antuna Mezdijića. Po završetku "specijalke" postao je član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH, kasnije HDLU). Prve je izložbe, sa istomišljenicima iz Grupe Mi 58, imao 1958. u Zagrebu, a 1959. s Vladimirom Dorićem prvu samostalnu. Prvu posve samostalnu izložbu imao je 1960. u beogradskoj galeriji ULUS. Samostalno je izlagao na više od 50 izložbi u zemlji i inozemstvu, u Zagrebu (desetak puta), Beogradu, Firenci, Labinu (pet puta), Rijeci, Veneciji, Milanu, New Yorku, Puli, Rovinju, Vinkovcima, Gualdu Tadinu, Selcu, Crikvenici, Parizu, Krapini, Pordenoneu, Trstu, Opatiji, Krku, Udinama, Bakru, Malinskoj. Inspirativnu osnovu njegovog slikarstva čini priroda rodnog zavičaja reducirana na stilizirana polja istarskih brazda, cesta, oblaka i nebeskog plavetnila. (Istrapedia)

Povezane vijesti

• JESU LI LJUDI NEKAD BILI POŠTENIJI? Konobar našao i vratio sedam i pol milijuna dinara!
• VREMEPLOV: Dogodilo se na današnji dan
• NA DANAŠNJI DAN Zanimljive crtice iz povijesti