Područje Vodnjanštine poznato je po najvećoj koncentraciji kažuna i suhozida u Istri. Iako im je svojevremeno prijetila devastacija i nestajanje, Grad Vodnjan osmislio je jedinstvenu manifestaciju "Moj kažun - La mia casita" koja se organizira već gotovo puna dva desetljeća, i koja je, pokazalo se, vrlo uspješno kažune spasila od propadanja.

Akcija je organizirana i ove godine u sklopu koje je tridesetak polaznika usvajalo osnovna znanja o suhozidnoj gradnji i suhozidnom graditeljstvu pod iskusnim vodstvom Branka Orbanića iz Žminja.

Potreba za očuvanjem

Prva znanja o suhozidnoj gradnji, kako je naglasio Orbanić, sežu u daleku prošlost, vjerojatno i prije nego je čovjek spoznao značaj i način uporabe vatre u svakodnevnom životu, a ta je znanja s vremenom i usavršio. Tako su i prve nastambe bile u pećinama, pa je čovjek s vremenom naučio i druge mogućnosti gradnje kamenom. Bilo je tu raznih nastambi pa zidova, no gradnja skloništa započela je kasnije u evoluciji, ali se i usavršila.

(Snimila Sandra Zrinić Terlević)

- Ovo govorim stoga što je važno razumijeti jedan dio povijesti, jer samo kada nešto razumiješ, možeš zavoljeti, a potom to i očuvati. Tako je bilo i sa suhozidima i s kažunima. U jednom trenutku povijesti ovih krajeva bili su itekako potrebni i korisni da bi potom, u drugom trenutku, krenula njihova devastacija i rušenje, što slučajno pod utjecajem vremena, što namjerno. No onda je, s razumijevanjem njihove važnosti i značaja, rasla i potreba da se oni očuvaju i zaštite i zbog toga ove radionice imaju itekako smisla, istaknuo je Orbanić.

Govoreći o samim kažunima, Orbanić je istaknuo da su to zapravo bila skloništa i to tipična za mediteranski bazen pa ih tako ima od Albanije, juga Italije, sve do Španjolske i Portugala i, dakle, nisu tipični samo za Hrvatsku - a ima ih i po Dalmaciji - iako su upravo u Istri dobili naziv istarski kažuni i po tome su specifični i - naši! Gradili su se u vrijeme 18., 19. i 20. stoljeća i služili su za sklanjanje stoke i pastira od vjetra, sunca i kiše.

(Snimila Sandra Zrinić Terlević)

- To su bila isključivo skloništa i tu se nije živjelo. Nekada su pastiri znali prespavati u njima, ali to je bila više iznimka, nego pravilo.

U skladu s potrebama gradili su se stoga pastirski kažuni ili oni za smještaj ovaca i mogli su biti u unutarnjem promjeru dugi do 4 metra jer sve više od toga nije bilo baš racionalno. Mogli su biti četvrtasti ili kružni, govorio je okupljenima Orbanić.

Narodna arhitektura

Kako nam je rekao, unatrag dva desetljeća, koliko se ovakve radionice održavaju, isprva je vladala prava euforija pa su se radionice održavale tijekom vikenda u svibnju i u par godina kroz njih je prošlo preko tisuću ljudi svih uzrasta.

- Radili smo preko cijelog vikenda, a toliko su ljudi bili željni znanja da smo ih nekad u sumrak morali zvati da siđu s kažuna, da je gotovo za taj dan i da ćemo nastaviti idući, jer su se ljudi toliko zanijeli da nisu htjeli stati. S vremenom su oni koji su bili zainteresirani naučili osnove suhozidne gradnje tako da je danas euforija malo splasnula, ali svejedno svake godine dođe puno ljudi i to mi je jako drago. Uspjelo se u početnom naumu. Od početka kada je postalo jasno da su kažuni i zidovi žrtve današnje gradnje, došli smo do toga da je to nešto što moramo očuvati i zaštititi i ljudi stvarno više nisu malodušni prema tome, već živo osjećaju taj dio povijesti kao svoj, kao dio svog identiteta i kada vide da se ruši i uništava probudi se taj ponos, svijest o značaju toga i žele to pod svaku cijenu zaštititi, istaknuo je Orbanić.

Na radionicu je ovaj put stigao i Florijan Veneruzzo sa sinom Emanuelom. Kako nam je rekao, prvi put je tu i izuzetno mu je drago što se prijavio.

Florijan i Emanuel Veneruzzo (Snimila Sandra Zrinić Terlević)

- Spoznali smo osnove suhozidne gradnje i dobili jedan uvid u narodnu arhitekturu i to je super. Što se kažuna tiče, kod njih je funkcionalnost ispred estetike, bilo je to rješenje za golo preživljavanje čovjeka i to je divno naučiti. Svakako ću naučeno probati primijeniti da vidim kako meni taj dio priče ide, kroz smijeh kaže Florijan.

Sin Emanuel priznaje da ga je otac nagovarao da dođe na radionicu, ali sada mu nije žao što je došao i naučio nešto novo. Bude li mu trebalo, sada će bar imati neka znanja koja će moći i primijeniti, prisile li ga okolnosti.

Niti drugi sudionici nisu krili oduševljenje. Primarni motiv gotovo svakom polazniku bio je naučiti ponešto o gradnji, a iz razgovora moglo se čuti da će se već po dolasku kućama isprobati u gradnji - zidova. Kažuni su ipak materijal za dopunsku nastavu!

Povezane vijesti

• Vodnjanština dobiva tri nova turistička punkta
• Malim vlakićem stazama kažuna, suhozida i šparuga
• UNESCO ZAŠTITIO SUHOZIDNU GRADNJU: Kamena gradnja bez veziva bogatstvo je cijelog svijeta