POZNATI ALPINIST I PUTOPISAC

STIPE BOŽIĆ: "U pustinjama žive istinski sretni ljudi, onako kako je većina ljudi u modernoj civilizaciji zaboravila"

| Autor: Patricija SOFTIĆ
Stipe Božić s narodom Himba u Namibu velikoj pustinji u jugozapadnoj Africi

Pijesak, kamen, snijeg i led, uz vrlo malo pitke vode i blagodati suvremenog života, jako su okrutni za život. Ali pogledajte ta lica. Žive li u kolibicama od triješća i blata u Africi ili u velikoj jurti u Aziji ili čuvaju krda sobova na granici sa Sjevernim polom, ti ljudi, a pogotovo djeca, su vjerujte mi istinski sretni

"Pustinje su za mene čarobna mjesta. Iako su puste, one su zaista predivne. To su mjesta na kojima je fotografu zaista predivno raditi, pogotovo u sate kad sunce izlazi ili zalazi, jer kad je sunce visoko, to sve ipak izgleda jednolično. I koliko god su ta pustinjska područja ogromna i zauzimaju tisuće i tisuće kilometara neke zemlje, u svakoj od tih pustinja, pa bila ona pjeskovita, kamena ili ledena, uvijek smo naišli na mjesta na kojima žive ljudi koji su se tisućljećima prilagodili surovim životnim uvjetima. A otkud taj moj interes za pustinje, i to ću vam ispričati", započeo je zanimljivo i poduže predavanje o svjetskim pustinjama Stipe Božić poznati hrvatski alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj i redatelj. Premda je prošao kuglu zemaljsku uzduž i poprijeko i po nekoliko puta, u četvrtak se prvi put u životu našao u Premanturi gdje ga je u maloj prostoriji bivše osnovne škole dočekalo neviđeno mnoštvo zainteresiranih za njegovo predavanje.

Baka preminula u pustinji

Kako je sam naveo, možda najveći krivac za njegovu fascinaciju pustinjama je njegova majka koja mu je često govorila o Sinajskoj pustinji u kojoj je boravila kao dijete sa svojom obitelji izbjeglom iz Dalmacije 1943. godine, u jednom od izbjegličkih kampova u El Shattu. Surova pustinjska klima nije ih štedjela, pa je i Božićeva baka tamo, nažalost, preminula. Otprilike 60 godina kasnije, njen će unuk krenuti u obilazak najvećih i najsurovijih pustih predjela Zemlje kako bi se s njima osobno suočio.

Vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješčanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Na Arapskom, "as-sahra al-kubra" znači velika pustinja, a Sahara je zaista najveća svjetska vruća pustinja, treća po veličini pustinja na svijetu nakon Antarktika i Arktika. Zauzima više od 9 milijuna četvornih kilometara sjeverne Afrike, pa ipak je ovo golemo, negostoljubivo područje išarano karavanskim putovima koji su stoljećima povezivali rijetke oaze što su nastajale oko izvora ili bunara.

foto

Pustinja Gobi

- U istraživanje Sahare krenuli smo iz Libije i Alžira prema jugu, prema granici sa Nigerom, jer smo htjeli vidjeti ono što najviše karakterizira Saharu a to su, naravno, nepregledne pješčane dine i planine Akakus koje su na jugu. Pritom smo svraćali u berberska sela gdje smo vidjeli zanimljive ostatke silosa u kojima se nekada čuvalo žito, ali i jedan zaboravljen podzemni gradić Gadames usred pustinje. Život je tamo posve surov, rijetke su oaze i izvori vode, rijetke su i biljke i životinje, ali imali smo jako dobre vodiče koji su se u potpunosti brinuli za nas. Tu smo se dosta kretali sa devama s kojima je zapravo jedino moguće kretati se po tom pijesku i tko god misli da je jahati devu isto što i jahati konja, moram mu poručiti da se grdno vara, deve su daleko tvrdoglavije, rekao je Božić.

Cilj njihovog putovanja Saharom bio je upoznati njenu povijest, jer ta nepregledna pustoš nije uvijek bila ista niti će u budućnosti biti ovakva kakva je sada. O njenoj povijesti, kao i na mnogim drugim danas pustim mjestima diljem svijeta, najviše nam govore petroglifi. Upravo su planine Akakus područje najpoznatije po slikama na stijenama koje potječu iz oko 12000. pr. Kr. do 100. godine, a koje svjedoče o kulturnim, ali i prirodnim promjenama u ovom području. Naime, na slikama su prikazane životinje kao što su žirafa, slon, noj i deva, ali također ljudi i konji, što navodi na zaključak da je nekoć davno postojala i zelena Sahara koja je utjecala na klimu cijele sjeverne i istočne Afrike. Stoga se da zaključiti kako je krajolik ovog područja u vrijeme nastanka ovih slika bio mnogo ugodniji za život s puno više vode i vegetacije.

Hrvati i Aboridžini se vole

Na kraju krajeva, i današnji velegrad Dubai na Arapskom poluotoku izgrađen je ni iz čega u surovom pustinjskom okolišu. No, Božić je, kao istinski ljubitelj Zemljinih prirodnih ljepota, više puta izrazio svoje neslaganje s ljudskim intervencijama u sve i sva.

- Teško je danas zamisliti da je Sahara ili Arapska pustinja nekoć bila prepuno pašnjaka, rijeka ili jezera, ali o tome nam svjedoče brojni petroglifi. U Sahari je nekad bilo i jako mnogo ovaca, a deve su dovedene tek kasnije, kada se ovo područje počelo pretvarati u pustinju. Arapska pustinja se možda najbrže mijenja jer ovi iz Emirata čak razvijaju i turizam u pustinji, i ima jako puno naftnih bušotina i svakakvih čudesa, što mislim da nije primjereno, jer je i pustinja jedan specifičan ekosustav koji treba očuvati. Ali, priroda nakon prestanka djelovanja čovjeka jako brzo uzima nazad ono što joj pripada, i to će opet biti tako, rekao je Božić.

foto

Tuareg

Zato ga je toliko fasciniralo susretati se s autohtonim narodima i plemenima, pa bio to narod Himba u Namibiji ili Aboridžini u Australiji koji žive već tisućljećima na istim lokacijama i na isti način, još uvijek uspješno odupirući se modernizaciji svog društva. U Australiji je Božić htio stići do samog srca Australije, do svete stijene Uluru, "središnjeg mjesta velikog snivanja", no poštujući ovo sveto mjesto, nije se želio penjati na tu stijenu, jer to vrijeđa Aboridžine.

- Ne znam znate li da se uz australsku obalu u 19. stoljeću nasukao austro-ugarski brod "Stefano" izgrađen u Rijeci, i da su dva mlada Hrvata, Miho Bačić i Ivan Jurić, mjesecima živjela s Aboridžinima i opisali ih kao darežljive, hrabre i časne ljude, sasvim suprotno od onog kako su ih opisivali kolonijalisti. Jurić je za to vrijeme zapisivao aboridžinske riječi i kasnije kad su spašeni, njegovi su dokumenti postali prvi suvisli opisi autentičnog aboridžinskog života iznutra, a omogućili su i početak sporazumijevanja s aboridžinima, ispričao je Božić.

Takla Makan i Gobi

Zatim je publiku proveo dalje, preko pustinja Takla Makan i Gobi u središnjoj Aziji, pa preko ledene pustoši Sjevernog pola do vrelih i neobičnih pustinja Sjeverne i Južne Amerike. Posjetitelji su tako mogli vidjeti kakve se sve boje i oblici javljaju u svjetskim pustinjama, ali i primijetiti ono na što im je Božić i sam na kraju ukazao:

- Pijesak, kamen, snijeg i led, uz vrlo malo pitke vode i blagodati suvremenog života, su jako okrutni za život. Ali pogledajte ta lica. Žive li u kolibicama od triješća i blata u Africi, ili u velikoj jurti u Aziji, ili čuvaju krda sobova na granici sa Sjevernim polom, ti ljudi, a pogotovo djeca, su, vjerujte mi, istinski sretni, onako neopisivo srdačni, ljubazni i sretni, kako je većina ljudi na Zapadu u modernoj civilizaciji zaboravila biti sretna.


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater