PUTOVANJA

USPON NA ARARAT Dvoje istarskih penjača razvilo istarsku i rovinjsku zastavu na najvišem vrhu Turske: Sve je teže i sve strmije, ali hrabri unutarnji glas ti šapuće: SAMO NAPRIJED!

| Autor: Vesna Dapinguente i Kemal Pršeš


Dolaskom na ledenjak, iz ruksaka vadimo dereze te krećemo prema vrhu do kojeg imamo još sat i pol. To je naš zadnji uspon. Temperatura je debelo ispod 0 (-10°C) te uz jak vjetar koji je puhao 70 km/h, davali su osjećaj hladnoće -17°C te nam otežavali kretanje. Još par koraka i tu smo. Stojimo na vrhu ledenog Ararata gdje se u cik zore vijore zastava Istre i grada Rovinja

Još je jedan svjetski vulkan iza nas. Ararat - najviši vrh Turske, ugasli vulkan vječno prekriven snijegom i ledom, visok 5.137 m/nv, nalazi se na sjeveroistoku Turske, 16 km zapadno od Irana i 32 km južno od Armenije. U biblijskoj Knjizi postanka ova planina se označava kao mjesto gdje se nasukala Noina arka poslije potopa.

Surova planina nad kojom se pružaju predivni vidici oblaka koji kruže nad planinom i sa koje se doživljavaju nezaboravni izlasci i zalasci sunca. Vječiti vjetar i hladnoća koji planinaru otežavaju sam pristup i uspon čine ju tako moćnom i posebnom. Tako smo Kemo i ja krenuli iz Istre da bismo s ponosom na vrhu Ararata podigli istarsku i rovinjsku zastavu i sa štovanjem mu se naklonili.

Ponos i poniznost

Početkom rujna dobili smo poziv od našeg prijatelja Zorana Pavlovića da se priključimo grupi planinara koji planiraju uspon na Ararat od 11. do 18. rujna, što smo i prihvatili. I tu počinje naš novi izazov.

Trebalo je samo spakirati stvari i čekati datum polaska.

Krećemo iz Istre za Zagreb, odakle imamo let za Istanbul. U Istanbul stižemo kasno navečer gdje i noćimo. Sljedeći dan imamo let za mjesto Van na istoku Turske, ali imamo dovoljno vremena do leta pa smo vrijeme iskoristili za kratki obilazak i naravno za upoznavanje s ostatkom ekipe jer neke smo poznavali već od prije. Svi zrače pozitivom i svi imamo isti cilj, popeti Ararat. Kroz razgovore s kolegama moglo se čuti raznih anegdota s prijašnjih putovanja, a to je nešto najljepše prilikom upoznavanja. Tu se osjeti onaj ponos i poniznost svakog planinara prema planini. Svi spremni krećemo prema aerodromu gdje čekamo let za Van. Slijećemo, uzimamo svoje stvari, a osmijeh ne silazi s naših lica. Sve smo bliže Araratu.

Čeka nas mini bus i vozi nas prema hotelu u Dogubeyazitu. Slijedi pregled opreme, spremanje i dogovor za sljedeći dan.

Ujutro nakon doručka po nas stiže lokalni vodič Zeki koji nam drži kratko predavanje o tome što nas sve čeka tijekom uspona te krećemo mini busom kroz pustinju sve do kurdskog sela na 2.200 m/nv gdje počinje naš uspon. Tu ostavljamo stvari koje preuzimaju nosači koji nam ih na konjima prenose sve do prvog logora. Bilo nam je žao gledati jadne životinje, ali to je jednostavno tako i što prije prihvatiš tu činjenicu bit će ti lakše.

Nakon pet i pol sati hoda kroz pustinju, gdje svaki korak podiže prašinu, sa stalnim pogledom na Ararat uz nekoliko kraćih pauzi puni adrenalina stižemo u kamp 1 na 3.400 m/nv. Stižu i nosači s našim stvarima, šatorima, hranom. Svi zajedno pomažemo u podizanju šatora da se što prije smjestimo. Predivan prizor tih raznobojnih gljiva (šatori) koji su nikli ni iz čega. Nedugo prije nas stigla je vesela ekipa planinara iz Makedonije. Veseli i raspjevani dočekali su nas raširenih ruku. Smjestili smo se po šatorima i nakon kratkog odmora slijedi večera u velikom šatoru. Vruća gusta juha začinjena lokalnim biljem te riža s kuhanom piletinom bila je top kombinacija. Bilo je tu kasnije grickalica, par vrsta sira, maslina, badema, lješnjaka, kikirikija, suhih marelica, datulja, lubenice, slatkiša. Jednom riječju bilo je svega. Nakon večere slijedi dogovor za sljedeći dan i rani odlazak na spavanje.

Orkestar i glavobolja

Pod vedrim nebom, svatko ušuškan u svoju vreću odlazimo na spavanje, ali uzalud. Hrkanje sa svih strana, kao da su se natjecali tko će jače. Jednostavno, prvu noć nije bilo spavanja radi "orkestra", ali i zbog lagane glavobolje koja je bila prisutna. Sve je to normalno u tim visinama, pogotovo za nas koji dolazimo s mora (0 m/nv). Čim je svanulo, izlazimo iz šatora da bi vidjeli prizor koji ti mogu pružiti samo planine. Prizor kao iz bajke, kao predstava savršeno napisanog scenarija. Budi se zora pod vedrim nebom, okupana žuto-narančastim bojama neopisive ljepote. Gledamo jedan drugoga i s uzdahom se divimo i zahvaljujemo se tom trenutku i ljepoti koja nas okružuje.

Slijedi zajednički doručak i krećemo na aklimatizacijski uspon na 4.200 m/nv gdje se već osjeća rjeđi zrak i visina. Netko lakše, netko malo teže, ali svi uspješno stižemo. Nakon okrijepe, na toj visini ostajemo nekih sat vremena te se spuštamo u kamp 1 na 3400 m/nv gdje noćimo. Drugo jutro ponovo krećemo u kamp 2 na 4.200 m/nv gdje ostajemo cijeli dan gdje i odakle krećemo na završni uspon. Svi spremni, opskrbljeni vodom, toplim čajem i lampama na čelu, toplo odjeveni oko 1 sat u noći krećemo u koloni na najvišu točku ledenog Ararata.

Prvih sat vremena penjali smo se po ne baš ugodnim divovskim stijenama. Slijedi vijugava staza koja svojom strminom vodi do još strmijeg ledenog uspona. Dolaskom na ledenjak, iz ruksaka vadimo dereze te krećemo prema vrhu do kojeg imamo još sat i pol. To je naš zadnji uspon. Sve je teže i sve strmije, ali hrabri unutarnji glas ti šapuće: "Samo naprijed"! Temperatura je debelo ispod 0 (-10°C) te uz jak vjetar koji je puhao 70 km/h, davali su osjećaj hladnoće -17°C te su nam otežavali kretanje. Oblačimo pernate jakne te u tišini, svatko u svojim mislima, koračamo prema vrhu. Još par koraka i tu smo. Stojimo na vrhu ledenog Ararata gdje se u cik zore vijori zastava Istre i grada Rovinja.

Neizdrživo hladno

Naš ponos. Otpjevale su se pjesme "Volimo našu zemljicu Istru" i "Rovigno sei la citta piu bella". Suze naviru na oči od ponosa. Počela se buditi zora i stižu prve nijanse žuto-narančaste boje. Onaj najljepši dio, izlazak sunca nismo dočekali jer je bilo neizdrživo hladno. Slijedi silazak, stižemo u kamp 2 na 4.200 m/nv gdje nas čeka doručak. Tu odmaramo dva sata. Nakon odmora spremamo šatore, pakiramo stvari koje nam preuzimaju nosači te silazimo do 2200 m/nv gdje nas čeka mini bus. Od uspona na vrh do silaska u "dolinu" hodali smo 12 sati.

Prljavi od prašine, umorni, ali ponosni krećemo natrag u Dogubeyazit i onakvi ulazimo u restoran na ručak. Nakon ručka slijedi vožnja do hotela. Vrući tuš je nešto što smo s nestrpljenjem svi čekali i nakon kojeg smo zaboravili na umor. Svi smo s osmijehom na licu, na čelu s vodičem, išli u obilazak grada te u posjet drugoj po veličini palači u Turskoj, Ishak Pasa Saray, odmah iza palače Topkapi Sarayi u Istanbulu. Palača je smještena na nadmorskoj visini od 2.200 metara, a izgradnja je započeta 1685 g. te je među prvima na svijetu imala centralno grijanje. Nakon obilaska palače slijedi opuštanje uz čaj i kavu u predvorju.

Slijedi veliko finale, odlazak u market po piće i grickalice te proslava uspješnog uspona na Ararat na terasi krova hotela. Proslavili smo zajedno zadnju večer u prekrasnoj atmosferi gledajući Ararat u daljini i zalazak sunca koji je obasjavao naša sretna lica i okolna brda.

Koronavirus i sukobi otkazali tri uspona

Početkom ove godine u planu je bilo ispenjati Damavand, s 5.610 m/nv - najviši vrh Irana koji je također ugasli vulkan, ali radi političkih sukoba put je otkazan. Planirana je bila i Himalaja (Everest base camp i Kala Patthar 5.643 m/nv). Dobro pripremljeni čekamo da stigne i taj dan 17. travnja 2020., ali je u međuvremenu proglašena pandemija Covid-19. Stao je cijeli svijet i otkazani su svi letovi, pa tako i naš put u Nepal. Nadali smo se i putu u Japan i usponu na najviši vrh Japana, Fuji, ali po otkazivanju Olimpijskih igara u Tokiju znali smo da će i put u Japan biti otkazan, što se kasnije pokazalo točnim.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of