Gotovo dva sata čiste energije. Sjajna atmosfera i još bolje raspoloženje. Iako mu to nije prvi nastup u Puli – posljednji put nastupio je prije dvije i pol godine na Kaštelu, Božo Vrećo izazvao je interes publike te svega par dana nakon uspjeha u zagrebačkom Lisinskom, oduševio je Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula gdje je publika uživala u njegovom nastupu.
Već je od prvih nota svima bilo itekako jasno da će to biti lirsko, osebujno i nadasve emotivno putovanje kroz tradicionalni i autorski sevdah. Više je puta naglašeno da je to lirski tenor anđeoskoga glasa, koji svojim interpretacijama ispjevava najdublje emocije ljubavi, čežnje i samoće. I tako je i bilo. Glazba je progovorila, stvorila mostove među ljudima. Njegov katarzičan i unikatan umjetnički pristup prepoznali su i svjetski mediji poput ARTE-a, New York Timesa i El Periodica, nazivajući ga ikonom slobode i glasom koji otvara srca. O njegovoj popularnosti svjedoče i rasprodani koncerti. Ovaj umjetnik putem sevdaha, obogaćenog elementima jazza, bluesa i spiritualne glazbe, na svoj sasvim poseban način pjeva o ljubavi, tuzi, melankoliji i samoći. Zato su i ritmovi tih skladbi različiti, a sve je to bilo vrlo emotivno, vrlo osobno i osebujno. Što se publici itekako dopalo i što je kazalište prepoznalo. I pjevalo s njim. Plesalo. Divilo se njegovoj energiji, plesu na pozornici, simbiozi raznih žanrova, stilova, s velikom lakoćom, interakciji, sinergiji s glazbenicima koji su bili i više od pratnje.
I snaga sevdalinki. Čak i oni koji nisu posebni ljubitelji te vrste glazbenog izričaja morali su priznati da je u Vrećinoj izvedbi njihova snaga bila iznimna te poprimila još veći opseg, veći značaj.
Sevdalinke su, podsjetimo, nastale kao izraz nesretne i neuzvraćene ljubavne žudnje, najprije prenošene u usmenoj, a kasnije i u pismenoj formi. A postoje li pjesme bez ljubavi? Teško.
Vrećo je rasplesao i dio publike, u energičnom nastupu, punom entuzijazma i strasti.
Nizali su se stariji i noviji hitovi, uz sjajan prateći sastav za koji nije štedio riječi hvale. Iako kazalište nije najprimjereniji ambijent zbog veličine samog prostora za plesati u publici, većina publike probala je nešto plesati, svatko na svoj način slijediti ritam. I bilo je lijepo vidjeti toliku snagu glazbe, plesa, umjetnosti. Naravno, većinu u publici činile su žene.
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)
(Snimio Saša Miljević / Pixsell)