Pola stoljeća je prošlo otkako je jedna proba rock banda u bungalovu na Valovinama postala polazište za nezaobilazan dio domaće rock povijesti - kako smo već pisali, pulski sastav Atomsko sklonište prvu probu je održao tamo 26. veljače 1976. godine. Vrijeme je to kada su u Puli djelovali brojni rock sastavi, od kojih se najčešće spominju Sateliti i Logaritmi, a upravo Logaritmi su bili i sastav u kojem je frontman Atomaca, Bruno Langer, i počeo svoju rock karijeru, i to nastupom u vodnjanskom Domu mladih 2. svibnja 1965. godine. Mnogi s nostalgijom progovaraju o tom razdoblju, a u višesatnom razgovoru s Brunom Langerom, osim o Atomcima, kao vremeplovom, vratili smo se i u to razdoblje.

Amebe u boji

- Prvi koji su svirali u Uljaniku s električnim gitarama su bili vokalno instrumentalni sastav Sateliti, a nakon njih smo došli mi kao VIS Logaritmi. Prije Satelita i Logaritma, koji smo svirali muziku koju su to tada zvali na »220 volta«, svirali su Orkestar Rio, u kojem je bio na kontrabasu moj frend i legendarni novinar Glasa Istre Pjer Ladavac.

(Privatna arhiva)

Čim smo došli svirali, počele su odmah direktive iz Komiteta omladine Uljanika - rekli su nam da moramo obući neke crvene kute, na kojima je pisalo »Rio«, bile su to uniforme Ladavca i ekipe, a budući da smo bili mladi i mršavi, na nama je to izgledalo komično i uniformirano.

U tim prapočecima »električne« muzike, mislim da je to bila 1966. ili 1967., na ulazu u Uljanik, koji je bio iz Dobriline ulice, opet je bila direktiva »drugova« u pisanom obliku - »Zabranjen ulaz u američkim kaubojskim hlačama«, a to je bio naziv za jeans. Mi smo se kao rockeri bunili protiv te budalaštine, no to je kratko trajalo, jer smo bili buntovni, te je natpis uskoro uklonjen. Između ostalog, htjeli su zabraniti i hlače na trapez, tzv. »čelentanke«, jer to im je bilo nešto »bogohulno«, zapadno, a makar to nisu napisali, to nam je naš bubnjar Anđelo Miletić Mile »šapnuo« da su o tome raspravljali na sastanku. Sve te mjere su bile na tragu »teorije« da rock’n’roll donosi štetne vjetrove na naše livade i gradove i truje omladinu. Takvo je vrijeme bilo.

Šezdesetih je bila i jedna zanimljiva faza, gdje smo imali svojevrsnu tranziciju iz olovnih vremena u rock’n’roll vremena koja su za nas bila sinonim za slobodu - a što se tiče modnih trendova, šezdesetih je bila jedna zanimljiva faza, gdje su svi nosili odijela, a jakna je morala imati dva špaka na leđima, a tko je imao veći špak je bio veći frajer, pa pleše, pa to sve vijori... I kad su Sateliti svirali jednog ljeta na terasi Uljanika pjesmu »Pop Corn«, i svi su se uhvatili za ruke i kao »vlakić« otišli do ulaza u kazalište i nazad, to je bilo nekakvo kolektivno »ludilo«. Reprizu toga sam vidio jednom prilikom u Portorožu kad je tamošnji bend na terasi jednog hotela svirao »Il Ballo di Qua Qua«, a mnoštvo je krenulo u vlakić po cijelom Portorožu.

Inače, disko Uljanik je postao disko kad je Rade Bujić, koji je svirao ritam gitaru u grupi Hush, došao sa svojim cabrio Topolinom u salu Uljaniku, stavio u Topolino dva gramofona i puštao ploče. Gramofoni su bili u Topolinu da ne »skrnavi« pozornicu na kojoj je i svirao, a inače je sve bilo spojeno na razglas od Uljanika. Zanimljivo je da je Dragan Gužvan, koji je bio genijalni inovator, napravio prvi light show u Uljaniku, a to je zapravo bio dijaprojektor na kojem su se vrtjele dvije staklene ploče između kojih je nekakvo ulje, i tu projekciju na zidu smo nazvali »amebe u boji«. Svirali smo rock’n’roll, ljudi su plesali, ali uvijek barem trećina njih je stajala ispred bine i pozorno pratila svirku. I upravo zbog toga, svi drugi koji dolazili svirati u Pulu, imali su respekt prema publici - jer koga su oni prihvatili, a imali su vrlo visoke kriterije - a o tome je kružila i legenda po bivšoj Jugi - tko prođe u Puli, taj je šampion svijeta.

Luda vremena

Ljeti po najvećoj vrućini smo znali na terasi Uljanika igrati košarku, pa mali nogomet... Zapravo, živjeli smo na terasi Uljanika. Svirke subotom smo završavali uvijek u 23 sata, a ostale dane u 22.30. Svirke su počinjale dok je sunce još bilo na nebu, točno u 19 sati, a prije svirke je redovno ispred knjižnice jedna domaća penzionerska ekipa svirala - imali su violinu, dvije gitare... jedan od njih se zvao Poldo - i oni su svirali stare puležanske talijanske pjesme... a kad bi bila Nova godina, onda su, nakon dočeka, kod šanka cijelu noć svirali te pjesme. Išli smo u onaj desni prostor Uljanika, Marković bi skuhao neke kobasice i onda smo pili i feštali cijelu noć. Ti ljudi su bili izuzetno dragi. Uz terasu Uljanika često su bili umirovljenici, jer je tamo bila njihova čitaonica, gdje su naši prijatelji umirovljenici čitali Glas Istre.

Marko je bio šef terase i šanka Uljanika, a ono malo što bi zaradili od svirke, na kraju bi ostavili na šanku, jer smo voljeli pojesti panin, i popiti tzv. »mussolini« - koktel od crnog vina i malinovca. I na kraju je bilo - za šta svirate? Za jedan panin i jedan »mussolini«.

Luda vremena. I onda je došlo vrijeme šuškavaca, mi sviramo rock’n’roll, na Radio Puli se puštaju glazbene želje i redaju se samo meksičke pjesme za one koji koji idu u novi svijet, odnosno Ameriku ili su pak išli u novi život, tj. sklopili su brak. Subotom su Giardini bili bijeli od odijela mornara Jugoslavenske vojske, a zimi su pak bili odjeveni u plave uniforme. A što se tiče naših - Giardini su svaki dan bili krcati, a naši su se šetali po Giardinima u šuškavcima, stopostotna plastika, bio je to ultimativni hit iz Trsta. Takvo je bilo vrijeme, nije bilo kafića, samo Giardini i kavana »Jadran« te preko puta restoran »Istra«, gdje su se Puležani okupljali, i svi su se šetali u šuškavcima, a ako si imao šuškavac kapu, onda je bilo još bolje. I to je bio hit. Često smo govorili - Trst je naš, zar ne? Pa stalno smo bili tamo u kupovini, pa čak i za trzalice smo išli u Trst kod Rossonija, i tamo smo, dok se nije otvorila prva pizzerija u Rovinju, znali vikendom otići u Trst na kafe i pojesti pizzu, bez ikakvog šopingiranja.

Tih istih godina u Rovinju je bio internacionalni omladinski kamp Škaraba u koji su na ljetovanje dolazili članovi omladinskih organizacija iz svih zemalja istočnog bloka. Svirali smo njima, a omladinci iz Poljske posebno su kužili rock’n’roll. Svirali smo i u legendarnom Go-go klubu Tvornice duhana Rovinj na rovinjskoj Rivi. O tim svirkama bih mogao i knjigu napisati. Čudna i lijepa vremena, prisjeća se Langer. Bilo je to zlatno doba rock’n’rolla, kad je taj glazbeni žanr zapravo bio mainstream za mlađu publiku - a nas je zanimalo - ima li danas mlade publike na koncertima?

- U ratno i poratno doba na koncertima Atomskog skloništa je bilo zaista puno mladih, a oni su danas u srednjim godinama, i redovno dolaze na naše koncerte. A oni dovode na koncerte svoju djecu, koja imaju, 10, 12 godina... i to je ciklus koji se nastavlja. Često kažem da je rock’n’ roll prestao imati onu snagu koju je imao u prošlim vremenima, kad su stalno takvu glazbu puštali na radiju i televiziji. I danas se pušta rock glazba na radiju, ali budimo iskreni - kad i Rolling Stonesi objave album, to nije baš dominantna glazba u medijima. Nekad je rock bio mainstream, a danas je ponuda glazbenih žanrova neizmjerna. Smatram da svaka generacija ima pravo na svoju glazbu. I nikako im to ne bi uskratio. Nama rock glazba nije bila dostupna putem medija, jer su generacije prije nas voljele valcere i polke. A još kad smo pustili duge kose - onda su nas pak proglasili da smo ludi! Tadašnji šef Uljanika došao nam je jednom i kaže: »Dečki, drugovi su rekli da se morate pošišati«. Saša Dadić i ja smo imali duge kose, a ja sam mu na to odgovorio: »Slušaj druže, kaži ti onim tvojim drugovima, nek gledaju svoja posla, a mi ćemo svoja«. Ma kakvo šišanje, pa šta su normalni?!?, prisjeća se Langer kako je to bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća u Puli.

- Mi smo se smijali Kinezima, i njihovoj kulturnoj revoluciji iz 1966. godine. Naime, tada su tjerali profesore da kopaju s motikama u podne po livadama, i studenti su uzeli Mao Zedongove knjižice i maltretirali sve žive - sveučilišne profesore, direktore, kulturnjake... Kulturna revolucija u Kini. Preodgoj. To je bilo strašno. E pa, drugovi su isto htjeli nad nama nekakav preodgoj provoditi. Međutim, moram priznati da su »drugovi« bili fantastični ako uzmemo u obzir istočni blok gdje su privodili i zatvarali rockere, pa ima i kasnijih primjera iz osamdesetih, kad su u tadašnjoj Čehoslovačkoj uhapsili rockere iz grupe Plastic People.

»Nadležni« su shvatili da naš rock’n’roll voli omladina, pa su ga i prihvatili, jer su mladi zdušno voljeli i podržavali rock, a njima su pak trebali mladi. I onda se samo rock svirao na manifestacijama, da se privuče ljude. Bili su svjesni da to oni neće moći svojim šupljim govorancijama, kaže Langer, i vraćamo se u razgovoru u nešto recentnija vremena, kad je glazba Atomaca pretežno dostupna putem interneta.

- Negdje nakon završetka Domovinskog rata, bio je jedan štand u Ulici Sergijevaca, i čovjek je želio meni prodati ploču Atomskog skloništa. To je bilo ilegalno, jer nisu postojala legalna izdanja u Hrvatskoj, no nisam ga prijavio - jer je na neki način promovirao rock’n’roll. Jer da toga nije bilo, ljudi ne bi mogli nabaviti te albume i slušati ih. Znam da se nekada na Balkanu štampalo na tisuće ilegalnih izdanja Atomskog skloništa, pretežno na CD-ovima. A danas je sve to na internetu. Samo spot za pjesmu »Treba imat dušu«, ima preko 12 milijuna pregleda na YouTubeu. I drago mi je da se sluša glazba Atomskog skloništa, veli Langer, koji se prisjetio i da se Atomsko sklonište našlo i na američkoj Top 100 ljestvici s pjesmom »Chinese bike«.

- I dan danas ne mogu vjerovati da smo uspjeli ući na prestižnu američku Top 100 glazbenu ljestvicu. Ta pjesma je nastala povodom zbivanja na Trgu nebeskog mira, tj. Tiananmenu u središtu Pekinga gdje su se kineski studenti okupili, tražeći slobodu i demokraciju, danima i noćima prkoseći represivnom režimu. Podigli su i repliku Kipa slobode. I sve dok nisu došli »pretorijanci« iliti elitne jedinice kineske vojske i sve ih pobili. Već to je bilo dovoljno strašno, no još strašnije je što su ih nakon toga spalili, i šmrkovima isprali njihov pepeo u šahtove. Nitko se tada iz tog našeg tzv. civiliziranog svijeta nije bunio, ali ima jedan drugi vrlo bitan detalj - to je moćna Kina, koja je postala moćna zahvaljujući tomu što je zapad, radi profita, gotovo svu proizvodnju prebacio u Kinu. Pa zar da sami rade protiv vlastitog profita uvođenjem sankcija?!? Strahovito poštujem te studente koji su svoje živote skončali u pobuni za plemeniti cilj na Trgu nebeskog mira. Zanimljivo je da to ne spominje previše, no to je bio povod pjesmi, koju sam napisao u dahu.

(Privatna arhiva)

Gazi opet čizma

Zbog toga, i mnogih drugih događaja, nakon dugo godina opet smo uvrstili na naš repertoar pjesmu »Ne cvikaj generacijo«. To je naslov pjesme, ali i albuma, koji je nastao 1978. godine, i iako je ta pjesma nastala prije gotovo 50 godina, ljudi je i dalje pjevaju, osjećaju tu neku atomsku negativu u zraku, te prijetnje. Previše je postalo mainstream da se kaže »bit će trećeg svjetskog rata«. Prečesto je to prisutno. Dakle, Atomsko sklonište, kao antiratna i antinuklearna poruka, a i Drugi svjetski rat je završio kao nuklearni, a kad smo kod toga, uvijek dolazi onaj stereotipni odgovor koji me dovodi do ludila - pa morali su baciti bombu na Japance da se završi rat. Molim?!? Ne jedna, nego dvije atomske bombe?!? Zbog toga je stradalo 200 tisuća ljudi. Uvijek se govori o brojci, ali zamišljam je u tom trenutku neki par bio u ljubavnom zanosu, netko je šetao psa... i bomba je pala, i bum. Sve je nestalo u trenutku. Prestrašno, kaže Langer, i dok razgovaramo o pjesmama koje su nastale u tom ranom razdoblju Atomaca, tekstovi, iako su pisani u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i dan danas su, gotovo proročanski, itekako aktualne, poput pjesme »Gazi opet čizma«.

- Da... »Po svijetu dok te volim/Gazi opet čizma/Uskrsle sablasti neonacizma«. To je lijepa pjesma, kaže Langer, a neizostavno pitanje je bilo vezano uz njegov vrlo prepoznatljv oldtimer automobil, gdje je većina Puležana uvjerena da Langer vozi nekadašnji Titov Mercedes.

- Mnogi misle da ja vozim Titov automobil, i da se u njemu vozila Jovanka. Ljudi vole pretjerivati. Međutim, to je automobil iz Titove »garde«, koja nije baš bila mala. Kad bi Tito došao u Pulu, svi mi školarci smo mu mahali na Rivi. Prvo su se pojavljivala dva crna Mercedesa s plavim svjetlima na krovu. Zatim bi stigla limuzina sa šest vrata u kojoj je bio Tito. E, jedan od ta dva eksortna Titova Mercedesa je moj. A ljudi misle da je Tito možda bio s Jovankom na zadnjem sjedištu moga auta. Ali to se nikad nije dogodilo. No, taj auto me oduvijek oduševljavao.

A Titu sam svirao, bilo je to 1971. godine, u praskozorju MASPOK-a, na Ribarskoj kolibi u Puli, s grupom Kingstones, u kojoj je bio Serđo, Zdravko Širola, Davor Žuljević na gitari te klavijaturist Zdenko Osip. Imali smo probe, gdje drugdje, nego u legendarnom Uljaniku, i došli su drugovi iz gradskog Komiteta. Rekli su nam - pakirajte instrumente, idete na svirku. Pa gdje? A oni su smijali i kažu - vidjet ćete. Čekao nas je vojni kamion, bili smo svi zbunjeni, mislio sam si - sviramo rock’n’roll, a sad nas još hoće i likvidirati?!? Izgledalo je sve kao u nekom filmu. Krenuli smo, i kamion je stao ispred Ribarske kolibe, mi smo posložili instrumente, a kad ono dolaze drug Tito, Jovanka, Savka Dabčević Kučar i Margarita Fioretti iz pulskog komiteta. Krenuli smo svirati, a Serđo je kasnio na probu, pa nije stigao s nama u kamion, i krenuo je prema Ribarskoj kolibi, i tamo negdje na sredini Bulevara, kod DES-a, bila je rampa, i službenici na rampi rekli su Serđu - odstupi, ovdje večeras ne može ni ptica proći. I gledamo se mi, što ćemo bez Serđa, ajmo neki instrumental - i krenemo svirati »Marš na Drinu«, na što je odmah uslijedila reakcija drugarice Savke, i mog dragog frenda Dane Japundžića, koji je inače bio direktor Splendida, kojemu je Savka šapnula nešto na uho. I dođe do nas Dane i kaže mi: »Stari je rekao da se stišate, glasno mu je«. I dam dečkima znak da se stišamo. I evo uskoro opeta Daneta, koji kaže: »Stari je rekao da nešto škripi«. Došao je Dane i treći put, i kaže: »Rekao je stari da prestanete svirati«. I tad sam Danetu rekao: »Pa nije ti stari to rekao, stalno ti ona baba na uho govori te primjedbe! Pa vidimo Tita, evo sjedi na dva metra od nas!«. Ali mi smo bili mladi rockeri, i završili smo svirku do kraja, a »Marš na Drinu« je poprilično potrajao. U jednom trenutku Tito je rekao - ajmo se momci slikati, i njegov službeni fotograf nas je slikao. Dao bih sve na svijetu da imam tu fotografiju. Tito je bio nevjerojatno karizmatičan, apsolutno neponovljiv.

Zapravo, Boško Obradović mi je »namjestio« taj auto - bila je javna dražba, gdje se moglo direktnom pogodbom kupiti auto. To je prodavala tadašnja Mehanika uime otočja Brijuni, i kaže mi Boško - prodaju se dva Titova Mercedesa. I dođem, i pitam - koji je bolji - kažu mi ovaj. Ja odmah u banku, i izbrojim šolde. Jer već su dva kita iz Beograda rekla da ih žele kupiti, i ja sam uskočio u pravom trenutku i odmah kupio ovog Mercedesa kojeg i dan danas vozim. A ova dvojica su morali vaditi šibicu tko će kupiti preostali Mercedes iz Titove pratnje.

Jednom prigodom vozim se po Monte Zaru i uđem u Ulicu Palazzine, i na kraju ulice, gdje se skreće za Verudu, hrpa nekih klinaca skandira - i onda si mislim, ovo je dobro za rock’n’roll! I mislio sam da su me klinci prepoznali, a kad sam im se približio, čujem kako skandiraju: »Tito! Tito!«, kaže Langer.

- Najveći, Božji dar, u mom životu bio je što sam počeo kao klinac svirati rock’n’roll s darovitim muzičarima kao što je Dragan Gužvan, Serđo Blažić Đoser, Branko Unković, Saša Dadić, Eduard Kancelar, Zdravko Širola... i svi ljudi kasnije koji su prošli kroz Atomsko sklonište... u glazbi ima uvijek lijepih i ružnih trenutaka, ali više lijepih. Nekako sam uvijek bio šef benda - a šef je uvijek na udaru - bio sam to i u Logaritmima, kad sam ja imao 15 godina, a oni su imali oko 27 godina. Došao sam tada, i pitaju - tko je šef benda? Onaj klinjo!

Sve se to dogodilo nekako spontano, i to je najveći dar, kao i putovanja i upoznavanje brojnih divnih ljudi diljem svijeta. Srećom, mogao sam birati, uvijek, i poslije Serđove smrti, najveći pjevači su se nudili, da ih ne imenujem, da bi došli pjevati u Atomsko sklonište, ali išli smo ovim putem, svojim putem uvijek, jer mislim da ovo garantira dugovječnost benda.

Osim »veterana« iz prve postave, u Atomcima su svirali mnogi sjajni pulski glazbenici, kao što je bubnjari Nikica Duraković, Stipe Bobić, Zoran Đole Macola Đorđević, zatim gitaristi Ranko Svorcan, Dean Janković Pilar, pa zatim fenomenalni gitarist Aleks Černjul... Strašno me pogodio Serđov, Boškov i Cajin odlazak... Ne mogu vjerovati da tih dečki više nema. Za Serđovu smrt sam saznao u Americi. Ovdje je bilo devet navečer, tamo tri popodne. Šok! Ušao sam u apartman, Gužvan mi kaže - Serđo je otišao. Šok. I tako puno prijatelja. I prelijepih sjećanja.

(Privatna arhiva)

Trajati zauvijek

Svakom bih zaželio, tko se bavi rock’n’rollom, da prođe barem dio onoga što sam ja prošao u životu. Proći će samo ako to iskreno voli. I ako mu novac neće biti imperativ. Čim se novac ukaže u prvom planu, to je kraj. I treba biti ustrajan, puno vježbati, puno discipline.

Nadam se da će rock’n’roll i Sklonište trajati. Barem dokle trajem ja, a što će biti poslije mene, pa ne znam. Neki novi klinci. Bilo bi lijepo da Atomsko sklonište traje zauvijek, kaže Langer, kojeg smo pitali - gdje je završila ona prva bas gitara koju je Dinko Bijažić velikim nožem rezbario od komada drva?

- Ne znam, vjerojatno je falilo za potpalu na nekom roštilju pa smo ga ostavili tamo! To je bila zbilja jedna dasketina. Ali je radila. I onda sam dobio pravu bas gitaru koja je radila. Kupio mi ju je Komitet Omladine Uljanika, a ja sam to njima otplaćivao na kredit. Mi smo tada stvarno bili brižni, svirali smo, i cijeli bend je imao zaradu od 12,5 posto zarade od prodanih ulaznica. I onda smo se bunili - pa kako vi nas iskorištavate, kakva ste vi omladina? A oni bi nam odgovorili - pa kako bi mi išli u posjetu našim bratskim partijama u Budimpeštu, Bukurešt, Moskvu, da nema tih prihoda od svirki na terasi Uljanika? Dakle, sva lova njima, ali nama rock’n’roll. Nismo se suviše bunili, najvažnije je bilo da možemo rock’n’roll. I hvala vam na tome, drugovi!, kaže Langer.

Također pročitajte: Bruno Langer: O Đoseru mogu samo reći da je zbilja bio heroj, i svjedočio sam njegovoj hrabrosti mnogo puta

Povezane vijesti

• Novi live album Atomskog skloništa u čast 45 godina bogate karijere: "ONI ŠTO DOLAZE ZA NAMA" S KULTNIM ROCK HITOVIMA LEGENDARNIH PULJANA
• ATOMSKO SKLONIŠTE OVE NEDJELJE U "DALIBOR PETKO SHOWU": Četiri i pol desetljeća karijere uz pregršt prijatelja i prisjećanje na legendarne dogodovštine
• ATOMSKO SKLONIŠTE TRENUTNO NA VELIKOJ TURNEJI: Na Mostar Blues & Rock Festivalu nastupili u vrlo posebnom sastavu