Negdje sam pročitao da je Istra kao brod kome je Ćićarija sidro. Da li je to tako, ili piscu smo tako izgleda, ne znam, ali kažu da sliku svijeta koji vidimo stvara naša svijest. Tijekom povijesti čovjek je stvarao brojne slike svijeta. Stvarao je mitove i religiozne priče koje su mu pružale objašnjenja o životu i svijetu. Uglavnom nametnute od religija, vlastodržaca i svih koji su imali koristi od ljudskih stavova i uvjerenja. Većina je i vjerovala. Bila je to onda istina. A tako je i danas, jer mi zapravo dobrim djelom i jesmo naši stavovi i uvjerenja.

Većina ljudi i dalje je uvjerena da je svijet upravo onakav kakvim ga vide. Pokušate li im reći da to i nije baš tako doživjeti će to kao napad na sebe. I usprkos spontanoj ljudskoj potrebi i želji da spozna istinu kroz koju jedino može naći slobodu i radost, prva reakcija ljudskih bića na nju je odbojnost i strah. Neočekivano, ali u većini slučajeva je tako. No, i to je samo moj stav i uvjerenje.

Promatrajući razvoj različitih slika svijeta kroz povijest možemo slijediti razvoj čovjekove svijesti te kako su se različite slike (paradigme) svijeta kroz vrijeme pojavljivale, ali i nestajale. Tako i danas postoji prevladavajuća slika svijeta, paradigma kojoj nas uče odmalena, slagali se s njom ili ne. Ipak, svaki je čovjek svijet za sebe i stvara neku svoju, intimnu sliku o svijetu i životu. Kada pišem, pišem o onome što sam vidio, kuda sam putovao maštom ili zbiljom, kako sam to doživio, o čemu sam razmišljao, čemu se čudio, divio…

Na prvi ovogodišnji snijeg koji je zabijelio Ćićariju otišao sam planinariti u četvrtak 3. prosinca u društvu Feruča Lazarića. Mada mi je o tome i ranije pričao, ipak sam se često pitao kako on, koji ne vidi, doživljava naše hodanje po tek napadalom snijegu. Nevinom, rekao bih, jer nitko pred nama nije prošao. Stopa pred nama nije bilo. Osim Aronovih, mog prijatelja i kućnog ljubimca kako ljudi često kažu za pse. O njemu nisam vodio brigu, ima nešto vučijih gena i izgledao je potpuno prirodno u šumama prekrivenim snijegom.

S Feručom sam usput vodio mnoge zanimljive razgovore. Uvijek se našlo tema koje obojicu zanimaju. Pun kondicije nakon netom prehodane 1.100-kilometara duge trail staze Via Adriatica od Prevlake do Rta Kamenjaka, kretao se s lakoćom te često spominjao kako uživa u zvuku škriputanja snijega pod njegovim nogama i šumu zaleđenih grana na vjetru.

Kada sam u prirodi prekrivenoj snijegom osjećam kao da se ona pod njim odmara od toplog ljeta i plodne jeseni čekajući proljeće kada će procvjetati, zazeleniti se i opet eksplodirati životom i bojama. Ta tiha, mirna, bijela očaravajuća ljepota uvijek me privlačila. A moji je suputnik toga dana sve to doživio na neki samo njemu poznat način.

Cijeli moji planinarski i alpinistički život motivaciju sam crpio iz prirode što mi je ostalo iz djetinjstva. Svatko tko se penje, planinari često ili koliko mu mogućnosti dozvoljavaju, ima svoj doživljaj planinskog prostora i svojeg boravka u njemu.

Najteže je njima reći ili, još gore, uopće pokušati objasniti što je to planinarstvo ili alpinizam. To je individualni doživljaj. Zato Feruču nisam ništa ni pokušao objašnjavati pa ni opisivati. A i što bi?! "Eto, vidi se Lanišće pod nama", na primjer? Radije sam mu rekao: "Još korak u rikverc i letiš, ostani miran da te fotkam".

Usprkos svom, nazovimo to hendikepom, mada se on ne bi s time složio, bio sam svjestan da on ipak vidi. Ne na način kako mi ostali vidimo. Na svoj način ipak vidi, doživljava svijet, čuje, još mnogo toga, ali o tome će vam pričati on ako se ikada s njime uputite u planine. Ali se na njemu itekako vidi da u planinarenju uživa. I to se dobro vidi. I on zaista uživa.

Feruča Lazarića upoznao sam u ljeto 2018. Moj nekadašnji prijatelj i česti supenjač par puta mi je spomenuo kako se njegov bivši kolega iz Uljanika, inače planinar iz Savičente, želi okušati u penjanju. Zašto ne, ni prvi ni zadnji, pomislio sam. Samo, napomenuo mi je, moraš znati, Feručo je slijep.

I Feručo se penjao, dobro osiguran ispenjao je četiri lakša, mada gotovo vertikalna penjačka uspona. Rekao mi je tada da ga, osim znatiželje kakav je to osjećaj, na penjanje ponukalo i to što se sprema za uspon na Olimp, na njegov najviši vrh, 2.917 metara visok Mytikas, a tamo će mu prethodno iskustvo penjanja itekako dobro doći. Penjao se kasnije i na tehnički zahtjevniji Triglav, po Omiškoj ferrati, napisao knjigu "Planinarenje na slijepo" i onda vjerojatno mnoge iznenadio. Propješačio je Via Adriaticu.

Ne poznajemo se dugo, često se čujemo, ali osim kratke šetnje okolicom Savičente s Feručom nikada nisam planinario. Sve do sada.

Nakon što smo po potpuno zaleđenoj cesti stigli u Račju Vas odlučili smo se za povratak u Lanišće do kuda je cesta bila u dobrom i voznom stanju. A tu je naš izbor bio - uspon na Orljak. Moji četvrti puta ove jeseni. Ipak svaki puta drugačiji i drugim putem. Feručo mi je usput objasnio tehniku koju inače koristi pri planinarenju. Pridržavat će se za neku trakicu na mom ruksaku, ja ću mu govoriti da li da hoda iza mene ili pored te gdje je kakva prepreka, stepenica, kamen, srušeno deblo, što bi on potom svojim štapom napipao i spretno prešao. Bilo je to meni potpuno novo iskustvo pa sam morao i taj način "planinarenja na slijepo", kako voli reći Feručo, morao savladati. Nije bilo problema, barem ne s njim.

Kretali smo se brzo, puno brže nego sam očekivao, a ako je netko i padao, bio sam to ja. I to dva puta. Često petljajući po džepovima hlača u kojima držim fotoaparat i mobitel vukao bih štapove za hodanje za sobom, a Feručo, ne videći ih, stao bi na jednog od njih, frmao me i ja bih pao u snijeg. Snijeg je mekan, ne boli tresnuti u njega, ali sam nakon drugog pada naučio gdje griješim pa se te smiješne scene više nisu ponavljale. Jedan ne vidi i hoda bez problema, a drugi pri zdravim očima pada u snijeg. Nije više imalo smisla. Uživali smo. Politiku, koronu i slične teme nismo ni spomenuli, primijetio je Feručo nakon što smo se već vozili kući.

Feručo, neka mi oprosti što ću i to napisati, ima 65 godina. Iznenađujuće je vitalan, pun pozitivne energije i planova za budućnost. A planova za planinarenje ima punu vreću. Hodajući u ugodnom društvu od Lanišća na Orljak i natrag preko Podloma par sam se puta sjetio svog dragog, prije koju godinu preminulog, alpinističkog učitelja i prijatelja Stanka (Stanislava Gilića) iz Rijeke. Imao je 70 godina kada smo se posljednji puta zajedno penjali u Dolomitima te smo tih dana napravili i danas aktualan intervju prepun Stankovih bezvremenskih razmišljanja te ću ga za kraj i citirati.

"Ne osvajamo mi planine, one osvajaju nas! Ako ti sam u tome ne uživaš, nikakva te slava ne može potjerati i motivirati. To što ja imam sada 70 godina i što se može reći 'evo vidiš, stari se još bavi alpinizmom', to je lijepo čuti ili reći 'vidiš, čovjek ima 70 godina pa se još penje', ali ništa to meni ne bi značilo kad ja ne bih u tome uživao. Kad ne bi bilo onog divljenja prema prirodi, nad tom kreacijom Božjom ili ne znam čijom, ili našom, jer i čovjek stvara svijet, stvara ga tako da ga zna cijeniti i da se zna njemu prilagoditi. Nećemo naći u prirodi ono što već nismo izgradili u sebi. To je za mene život u prirodi, znati cijeniti prirodu i znati se prilagoditi prirodi. Kad osjećaš taj užitak da si živ, da si u prirodnom okolišu i kad stvoriš određeni duhovni kontakt, onda te ništa, nikakva slava i nikakva fama ne može motivirati."

Povezane vijesti

• NEODOLJIVA ĆIĆARIJA U JESENJIM BOJAMA: Tihi jesenski zov planine na sjeveru Istre prilika je za posjet već predstojeći vikend
• KRALJICA ĆIĆARIJE: Ima nečeg što na Gomili osjećam, neku vrstu radosti i dubokog zadovoljstva
• ĆIĆARIJA: Gore, na vrhu neki je drugi svijet, neki drugi vidici, neki drugi osjećaji