"Dobra večer i dobro došli. Možete skinuti maskice, ne trebaju vam. Molim vas vaše covid potvrde." Uz manje varijacije, rečenice su to kojima će vas ovih dana dočekati u doslovce svakom ugostiteljskom objektu, ali i u mnogim javnim prostorima u susjednoj Austriji. Uvjerio sam se u to kad smo proteklih dana kratkim posjetom Grazu supruga i ja prekinuli gotovo dvogodišnju, što prisilnu, što dobrovoljnu apstinenciju od prelaska državne granice. Prijatelj Pule i drugi po veličini austrijski grad dovoljno je blizu i dovoljno daleko, te svakako dovoljno zanimljiv za jedan kratki city break posjet kojim ćemo nakon svog tog vremena probiti led.

Cijepljenje smo odradili već prije nekog vremena, pa glavni razlog tako dugoj stanci do povratka inozemnim putovanjima nije toliko ležao u bojazni od potencijalne zaraze, već više u pretpostavci da bi nam sama covid situacija i stroge epidemiološke mjere koje se u brojnim destinacijama poduzimaju kako bi se spriječilo njezino širenje, mogli uskratiti ili umanjiti sam užitak i doživljaj koji su na koncu i glavni motiv svakog takvog putovanja. No kako ćeš znati ako ne probaš, zaključili smo, te stoga natrpali nešto stvari u torbu, rezervirali smještaj i "naoružani" covid putovnicama krenuli na put.

Na granici "laško"

Prva granica, ona hrvatsko-slovenska, na kojoj i naši i slovenski granični policajci kontroliraju putovnice kako bismo mogli ući u Schengenski prostor, ali ih papiri koje držimo spremne da bi dokazali da u susjednu državu želimo prijeći kao epidemiološki bezopasni putnici, ne zanimaju. "Kam pa grete?", "Graz!", "Ok, hvala in nasvidenje". I to je to. Logično, mi smo samo u tranzitu, sigurno nam bez covid potvrde ne bi bilo ulaska u Austriju, zaključujem. Ali naravno griješim. Na Šentilju nema nikoga ili se barem nitko ne bavi nama i ostalima koji prelazimo granicu pa bez zaustavljanja nastavljamo put prema odredištu.

Sad me to već pomalo ljuti, jer isprintali smo te dokumente, deset puta provjeravali jesmo li ih uzeli sa sobom, a onda ih, za svaki slučaj, još jednom spremili svatko sebi u mobilnu aplikaciju. A sad tu, kao i kod nas doma, to nikoga ne zanima!? Savršen povod za malo generaliziranja. Svi su isti, bla, bla, svima je očito forma važnija od sadržaja, bla, bla. Ali dobro, nema veze, još malo i stigli smo do Graza. Malo radova po putu i malo obilaženja u kojima se teško snalazi i Google navigacija, i stižemo do centra u kojem za nedjelju vlada neuobičajeno velika gužva.

Natpis otkriva da smo stigli upravo u vrijeme održavanja velikog Graz Marathona, mi s jedne, a naš smještaj s druge strane trase kojom se on održava. Ništa, parkirat ćemo zasad tu gdje jesmo, pa onda kroz taj prostor nekako odnijeti stvari do svog hotela. I tako nakrcani stvarima, tu smo već u prvom kontaktu s Grazom napokon shvatili što u Austriji znači covid potvrda. Na ulazu u tu zonu kod zgrade Opere u kojoj su se dočekivali maratonci i održavala ceremonija dodjela priznanja zaustavila nas je ljubazna mlada djevojka, rekla kako ulazimo u zonu u kojoj se održava javno okupljanje i da nam je za ulazak u taj prostor potrebno što? Pa covid potvrda!

Ili potvrda ili maska

Na otvorenom smo, u parku, ali to je i najdalje do kuda bi u terminu održavanja te sportske manifestacije stigli da sa sobom nismo imali spomenuta dva papirića. Kratka kontrola, a onda i žig manifestacije na ruku da potvrdu ne bi morali pokazivati prilikom svakog ulaska u taj prostor i to je to. Hvala i možete dalje. Hmmmm… Čini se da smo ipak malo požurili sa zaključcima.

Definitivnu potvrdu za to dobili smo kad smo nakon smještanja u sobu krenuli u prvi obilazak grada. Na trgovinama, muzejima, i brojnim drugim javnim prostorima upozoravaju vas da vam je za ulazak, ako niste cijepljeni, potrebna FFP2 maska. Ona koja nalikuje kljunu ptice, koja, tvrde, filtrira daleko više čestica iz zraka od kirurških ili krpenih maski kojima se ta obaveza uglavnom ispunjava kod nas. No, ako ste cijepljeni, prema svemu sudeći ne treba vam ništa, odnosno odluka hoćete li nositi masku ili hodati bez nje isključivo je na vama.

Nakon dvije godine učenja i navikavanja na to da u javnim prostorima ne možemo boraviti bez tih "accessoriesa", pomalo šokira prizor trgovaca i kupaca bez maskica, u najmanju ruku kao da si zalutao u trgovinu u kojoj se ljudi kreću bez donjeg rublja. No, na sreću, lako se naviknuti i uklopiti u sve to. Potraga za restoranom u kojem ćemo objedovati donijela nam je novu spoznaju i prvi doček rečenicom s početka ovog teksta. Na već poprilično ispražnjenim ulicama, u ranim večernjim satima u potrazi za večerom ulazimo u tipičnu pivnicu u kojoj gotovo da nema slobodnih mjesta.

Povratak u normalu

Tu maskica nema, jer za one koji nisu cijepljeni, nisu preboljeli covid ili se nisu testirali, odnosno one koji to ne mogu dokazati covid potvrdama nema ulaska u objekt, a ni stola. Da smo po tom pitanju u "regoli" provjeravaju nas već na ulazu u pivnicu, a tek nakon što su se uvjerili da je sve u redu i da je potvrda koju smo im pokazali važeća, odvode nas do stola i može početi naša večera. U pivnici maskica nema, ni kod gostiju ni kod konobara. Jasno i konkretno, pridržavanje pravila honorira se povratkom normalnom životu i tu svatko unaprijed zna što svojim stavom ili odlukom gubi, a što dobiva. I ne, ne slažem se s onima koji će ustvrditi da se tako ugrožava bilo čija osobna sloboda jer čitavo društvo jednostavno više ne može i nema vremena biti talac hrvanja s tisuću individualnih spoznaja i stavova.

Situacija se ponovila u doslovce svakom ugostiteljskom objektu u koji smo ušli, a zadnjeg dana boravka zasjalo je konačno i sunce pa smo kavu pred put odlučili popiti na terasi šarmantnog kafića nedaleko od hotela. Jedan jedini slobodni stol u moru ljudi bez maskica. Kad se konobar uputio prema nama već smo bili spremni. "O da, znamo, treba vam naša covid potvrda."

Shvatili smo.

Povezane vijesti

• U Hrvatskoj sve popularnija razmjena kuća i stanova
• Putujte i bavite se onim što najviše volite
• Na putovanjima Hrvati lani potrošili 6,45 milijardi kuna