Naknadu meni je duh dao za nelijepi lik: Filippa Lacea, novolatinska pjesnikinja rođena u Puli

Kolega Zvjezdan Strahinja spomenuo je nedavno u svom prilogu u Glasu Istre pjesnikinju Filippu Lecea (Gdje se skrio nepoznati trg nekad slavne Puležanke), a učinila je to svojedobno i kolegica Vanesa Begić (Ulice ženske poezije). Strahinja spominje samo najosnovnije podatke iz biografije (zaboravljene) pulske pjesnikinje.

Tko je bila i što znamo o Filippi Lecea?

Filipa Licea/Lizea, u talijanskoj inačici Filippa Lacea, rođena je u plemićkoj obitelji u Puli 1545./1546. godine u kojem je živjela do svoje desete godine. Preminula je u Trstu u dobi od samo tridesetak godina.

(Arhiva Glasa Istre)

Francuski humanist spašava Puljanku od zaborava

Njezino bi ime danas vjerojatno bilo zaboravljeno da o njoj i njezinom izgledu te obrazovanju nije pisao francuski humanist Jean-Jacques Boissard (1528. - 1602.), koji ju je upoznao tijekom svog boravka u Puli. Lecea se smatra jednom od rijetkih i iznimno važnih ranovjekovnih autorica s područja Istre koja je pisala stihove na latinskom jeziku.

Boissard joj je u svojim latinskim djelima posvetio jednu elegiju, sedam pjesama, dva epitafa, dva amblema i jedan epigram te objavio tri njezine pjesme. U knjizi o životima slavnih (1591.) napisao je da je ova pjesnikinja rođena u ilirskome gradu Puli, u plemićkoj obitelji, da ju je životni put vodio do Venecije i Padove, a rana smrt, nakon što je oboljela od kuge, dočekala u Trstu. Zbog njezine obrazovanosti i pjesničkoga umijeća nazvao ju je ilirskom Sapfom: "Nisi ti obična dika tvoga Ilirika./Ti ćeš se, Puljanko, za me, dok sam živ, zvati Sapfom./Nije naravno stihom bolja od tebe bila ona s Lezba",

Pietro Stancovich, u enciklopedijskom izdanju Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1829.), spominje Lazeu kao pulsku pjesnikinju, iako ne može dokazati da ona doista "pripada" Puli. Dvojbe o njezinu mjestu rođenja i podrijetlu nije imao Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u tjedniku Il Diritto Croato (1889.) objavio članak "Filippa Lazea da Pola detta la ‘Saffo illirica’" (Filippa Lazea iz Pule nazvana ‘Ilirska Sapfa’).

Sačuvana književna ostavština ove Puljanke je skromna, ipak trag njezina ženskoga glasa iznimna je pojava u jadranskome krugu renesansnoga, novolatinskoga pjesništva: jedna je od malobrojnih europskih žena druge polovice 16. stoljeća koje su pisale na latinskome jeziku u post-antičkoga svijeta koji uvelike nosi znamen muškoga roda.

Hrvatska biografska enciklopedija (Irena Bratičević, 2013.) piše da je Boissard objavio njezin portret te, nazivajući ju u popratnim stihovima Sapfom iz Ilirika, veličao njezin duh. Opisao ju je kao osobu u govoru "slobodniju no što je dolikovalo njezinu spolu", suzdržljiva karaktera i bez fizičke ljepote te istaknuo njezinu učenost.

Valnea Delbianco o učenoj Puljanki

O nedovoljno poznatoj pulskoj pjesnikinji opsežno je pisala dr.sc. Valnea Delbianco, kroatistica i književna povjesničarka. Autorici i njezinu opusu posvetila je nekoliko znanstvenih radova. Člankom "Ilirska Sapfo - Philippa Lazea (1546. - 1576.)", objavljenim u Književnoj smotri – časopisu za svjetsku književnost 2012. godine, aktualizirala je poeziju renesansne Puljanke Filipe Lazeje. Time je njezine pjesme vratila na horizont domaćih filoloških istraživanja kao važno svjedočanstvo humanističkoga ženskog pisma.

U međunarodnom zborniku "Cronotopi slavi" 2013. godine objavljen je njezin znanstveni rad "Učena Puljanka Phillippa Lazea".

I ona napominje da je Lecea bila učena renesansna pjesnikinja iz plemenite obitelji, jedna od malobrojnih europskih žena druge polovice 16. stoljeća koje su izvor svojega znanja i književnoga nadahnuća pronašle u antici te tako postale dijelom postantičkoga svijeta koji uvelike nosi znamen muškoga roda.

Napominje da je s "ilirskom obalom" i rodnim gradom pjesnikinja danas povezana jednim malenim trgom u starogradskoj jezgri, koji od 1993. godine nosi njezino ime: Piazzetta Lacea. Riječ je o odvojku Maksimilijanove ulice, koja je nekada (u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata pa do devedesetih godina 20. stoljeća) bila Ribarska ulica. Taj se maleni trg tijekom ranijih desetljeća nazivao "Santa Giuliana" a 1869. godine "Piazzetta Minerva". Ne znamo je li riječ o slučajnosti, ali ima simbolike u toj mijeni naziva u kojoj je Lazei dodijeljena upravo "piazzetta" rimske božice Minerve, čiji je kult, prema vlastitim riječima, osobito štovala. Inače, pjesnikinja je svoju ulicu u Puli, pod nazivom "Via Lacea", prvi puta dobila 1889. godine. Bila je to današnja Teslina ulica koja se nalazi u blizini Amfteatra i znatno je duža od sadašnje Lazeine "piazzette". Delbianco naglašava da se na ovom primjeru može vidjeti kako su razne vlasti u gradu mijenjale nomenklaturu ulične toponomastike: u godinama koje slijede, naziv "Via Lacea" ostaje isti 1912., zatim se 1916. mijenja u "Via Gablenza", a ime pulske pjesnikinje vraća se 1923., da bi 1938. godine bilo izbrisano iz pulskoga uličnoga nazivlja, kada njezina ulica dobiva ime "Via Guglielmo Marconi", zatim, 1948., "Ulica Ivana Milutinovića" i, na kraju, 1952. godine nosi ime Nikole Tesle. O tim promjenama, u godini kada Lazea gubi ulicu u Puli, Camillo De Franceschi napisat će da su ishitrene i strastvene "prečesto pod utjecajem euforične političke situacije trenutka".

Smrt u kužnoj Veneciji

Širenju strašne kužne bolesti u Veneciji pogodovala je visoka koncentracija stanovništva. Dramatično pogoršanje zabilježeno je ljeti mjesecima 1576. godine, kada umire i Puljanka Philippa Lazea. Samo u Veneciji ljudskih je žrtava bilo gotovo pedeset tisuća, više od trećine tadašnjega stanovništva. Mrtvi su pokapani u zajedničkim grobnicama, prekrivani vapnom. Iznimka je Tiziano, možda najveći slikar talijanske renesanse, koji umire od posljedica kuge 27. kolovoza 1576., iste godine kao i Lazea. I dok su mnogi mrtvi pokapani u zajedničke grobnice bez ikakva obreda, Tizianovo je tijelo položeno uz crkveni obred u grobnicu u mletačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari.

U vrijeme epidemije, zbog straha od širenja bolesti, dokumenti i knjige uništavani su paljenjem. Palilo se cjelokupno vlasništvo žrtava bolesti pa su i mnogi rukopisi i knjige uništeni. Može se pretpostaviti da je i dio Lazeinih latinskih stihova uništen na sličan način.

(Arhiva Glasa Istre)

Boissardova posveta Philippi

Ime pulske pjesnikinje javlja se u knjizi Jeana-Jacquesa Boissardija "Amblematum Liber" (1588): nalazi se uz dva amblema, popraćena elegijskim distisima, gdje se pisac dotiče pitanja ženskoga morala.

Prvi amblem govori o pohoti i vrlini, a slika prikazuje lovorovim vijencem ukrašenu vazu na kamenom postolju, čije je podnožje također ukrašeno vijencima. Oko vaze stoje četiri zapaljene baklje, iznad nje dvije grane tvore luk. Kraj postolja je visoka stabljika ljiljana, a u pozadini su male seoske kuće.

Drugi amblem tematizira žensku pohotu i čednost, slika prikazuje nagu ženu na tronu, oko nje su četiri polunage družice, a na podu kraj njih položen je pehar i držač plamena, u pozadini slike, u nadsvođenom kućnom prolazu, vide se dvije žene, jedna drži vrč, a druga štit i koplje.

Osobito prisan odnos Boissarda i pulske pjesnikinje vidljiv je i uvrštavanjem njezina portreta u knjigu Icones, uz koji je autor objavio njezinu kraću biografiju. Primjećuje da je izgled ove mlade žene bio neupadljiv, te da je onima koji su joj predbacivali nedostatak ljepote uvijek uzvraćala Sapfinim distihom, koji nalazimo kod Ovidija: "Ako je priroda kruta uskratila meni ljepotu,/Naknadu meni je duh dao za nelijepi lik".

Latinski natpis nad amblemom: Nažalost, užitak zapovijeda, vrlina je odande protjerana.

Povezane vijesti

• SUNČANA STRANA NAJVEĆE ISTARSKE URBANE SREDINE: Turizam Pulu od grada duhova pretvorio u moderan grad
• NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA ČOVJEKA IZ CENTRA PULE, NAJTIRAŽNIJEG TEKSTOPISCA U HRVATSKOJ! Mnogi Puljani ni ne znaju da im je  susjed, a pisao je za Olivera, Pejakovića, Mišu,  Zečića… Neki od njegovih hitova su "Ti si pjesma moje duše", "Neka se drugi raduju", "Nitko nema dva života", "Nesretnik sam od rođenja", "Nećemo noćas doma"....
• KAJKAVSKA POEZIJA GORANA GATALICE Pjesme u prozi obilježene intertekstualnošću i metapoetskom funkcijom poezije