PIŠE ROBERT MATTEONI
MetroPula: Prolazi još jedan (zeleni) vlak
Bio sam klinac kad su me roditelji vodili u Ljubljanu, gdje je poslom i kasnije životnim tijekovima bio i ostao moj dragi nono. Sjećam se tih kupea u starom sporom vlaku koji je u večernjim satima s željezničke stanice kretao prema "gore". Puno ljudi bilo je uvijek na stanici, u ispraćaju svojih, a puno i u vlaku. Kako je bila večer, odnosno mrak, brzo bih zaspao, a bio je mrak, ali u zoru kada su me starci budili jer je trebalo brzo sići na stanici u Ljubljani. Neka nam je tradicija bila da prvo slasno svladamo par "kranjskih kobasica" s puno senfa na jednom od tamošnjih kioska. Uglavnom je bilo hladno i često snijeg, jer govorim o zimskim ferijama u školi, ili novogodišnjim praznicima. Tada je Ljubljana bila značajno drugačija nego danas, a obližnji Podutik, novo naselje obiteljskih kuća, još nije imalo gradski prijevoz. Autobus je stizao do 2 kilometra od kuća pa smo pješice po snježnim i ledenim stazama, s koferima i torbama, kao mali maraton osvajali dionicu do djedove kuće. Iz današnjeg kuta mi se to doima kao nešto imaginarno jer je svijet napredovao u povezivanju do razine luksuza u odnosu na ono vrijeme. Koje je, obzirom na djetinjstvo pa mladost, bezbrižnost sreće s roditeljima, neovisno o materijalnim razinama, bilo nešto što ostaje kao vječno sidro nostalgičnih jedinstvenih emocija.
