Hrvatski program 69. Pulskog filmskog festivala došao je do kraja projekcijama filmova "Glava velike ribe" redatelja i scenarista Arsena Oremovića i "Zbornica" redateljice i scenaristice Sonje Tarokić.

"Glava velike ribe" započinje kao da je redatelj prespavao početne kadrove, kako na setu tako i na montaži i djeluje kao da će se jako brzo uljuljkati u jednu turobnost bez ikakvog ritma ili atmosfere, a ako se već one i pojave, bit će svrha samoj sebi. Tako djeluje, ali tako nije, jer Oremović ubrzo ritmički vrlo precizno počinje ubacivati scene u kojima se priča objašnjava i razvija, možda i kornjačinim korakom, ali u svakom slučaju ide prema naprijed. Sa samo tri glavna lika i tek ponešto sporednih, "Glava velike ribe" uspijeva reći puno, odnosno taman koliko treba. I ovdje ima segmenata koji ostaju visjeti u zraku, kao i onih koji su jasno postavljeni.

Traktor, kojeg glumi Neven Aljinović Tot, je hrvatski branitelj s prve linije bojišnice koji se mora iseliti iz kuće. On ne odgovara na pozive brata Andrije, kojeg s puno entuzijazma glumi Nikša Butijer, i bori se s traumama u čemu mu pomažu lijekovi. Andrija će Traktora ipak odvesti u Zagreb, no nisu samo ratne traume koje Traktora muče, već je tu i usamljenost, prikazana najbolje kroz kratke rečenice utopljene u more šutnje i tu treba istaknuti fenomenalnog Nevena Aljinovića Tota. Svojim ledenim očima i "pogledom od tisuću milja" savršeno ilustrira čovjeka koji je raspadnut iznutra, no koji se unatoč tome ne buni, i smisao pokušava naći u samotnim šetnjama koridorima zagrebačkog sivila. Andrija, pak, stalno ulaže pare u neke poslove koji mu propadaju jedan za drugim dok mu supruga, koju glumi Lana Barić, pokušava doprijeti do Traktora, iako joj je Andrija napomenuo da s njim ne priča o ratu. Traktorova suzdržanost suprotnost je Andrijinoj dobrodušnoj raspričanosti. Međutim, ni jedan ni drugi ne uspijevaju se maknuti s mrtve točke.

Kako je to moguće da je Oremović napravio film koji djeluje kao da stoji na mjestu, a zapravo se kreće? Ovo, čini mi se ovako iz moje sigurne sjedalice u gledalištu, ne bi trebalo funkcionirati. Pa ipak funkcionira. Kako? Koji je taj tajni sastojak kojim je Oremović film - koji jest dosadnjikav i djeluje poput putnika koji se uspava na kolodvoru dok čeka vlak pa ga treba malo protresti da ga ne propusti - uspio napraviti ovako nešto ukusno, možda ne do kraja pitko i jestivo, ali suštinski pogođeno? Kako je uspio učiniti da se brinem za likove? Prvih pet minuta bio sam totalno ravnodušan da bih kraj dočekao potpuno uvučen, od srca se nasmijavši na zadnju scenu, koja da sugerirati da je Traktor pronašao barem nekakav smisao u životu, koliko god da je mali bio. To je na kraju bilo dovoljno da mi podigne razinu optimizma za taj dan.

Naslov filma "Zbornica" nekog bi mogao navesti da je namijenjen isključivo prosvjetnim radnicima. Nema dvojbe da će se u njemu prepoznati mnogi učitelji i učiteljice, i svi oni koji su ikad zbog prirode posla kročili u školu, ali ovo nije priča isključivo o školskim problemima, povećalo ovdje nije usmjereno k međusobnom odnosu učenika ili npr. na vječiti problem bullyinga. Ovdje su centru priče nastavnici i roditelji, oni koji školu vode i predaju, a kao protagonistica tu je školska pedagoginja Anamarija, mlada ili skromna, ali zato prodorna i ambiciozna, koja ulazi u sukob s profesorom Jambrovićem, a uskoro se nađe na totalnoj vjetrometini međuljudskih odnosa gdje se ne zna tko je pravi saveznik, a tko će potiho kome zabiti nož u leđa. Anamarija je razumna i uspijeva naći zajednički jezik s Jambrovićem na čijem je satu netko snimio video koji pokazuje da on samo priča o vlastitim problemima i u biti ne radi ništa, no ponekad najteže i najviše stradaju baš oni koji se žele držati zlatne sredine. Cijena koju Anamarija plaća dolazi i u vidu migrene, no ona se drži, pokušava plivati i ostati na površini. "Zbornica" prikazuje taj osjećaj moći i nemoći, želje da se nešto napravi, reformira tu kolektivnu učmalost koja jednostavno prejaka, društveno previše "ljepljiva" da se od nje može osloboditi. Jer, štogod da Anamarija učini, tu su njene kolege s kojima mora svaki dan raditi, mora ih gledati u oči i trpjeti jer jedno sutra će si možda trebati, kao što se događa na kraju.

Ravnateljica (uvjerljiva Nives Ivanković) čvrstom rukom pokušava voditi školu i rado bi se riješila Anamarije, ali taman kada joj to otvoreno kaže, uskoro sama dolazi u situaciju da zatreba njenu pomoć. Koje mostove srušiti, koju vatru zapaliti, a da se sutra mirno krene kao da se ništa nije dogodilo? To je, izgleda, nemoguće, no "Zbornica" nije diskretna pohvala konformizmu nego baš suprotno od toga, a to, osim jako dobroj režiji i priči, duguje i odličnoj glumi, prije svega Marine Redžepović kao Anamarije, ali i Stojana Matavulja kao neotesanog profesora Jambrovića. Scene u kojima se njih dvoje suočavaju su odlično režirane i odglumljene, kao i scene u kojima se napetost, poput sastanka školskog odbora, razvija prirodnim putem, gdje je agresija očekivana, a ne dolazi kao grom iz vedra neba. Stara je priča koja kaže da bi likovi bili dobri moraju biti uvjerljivi, a ovdje jesu. I ne želim pritom zaboraviti odličnu kameru koja daje malo dokumentarističkog štiha.

Ono što se događa u "Zbornici", događa se u bilo kojoj firmi, no tu priču iza kulisa često je teško prenijeti. Sonja Tarokić i njena filmska i glumačka ekipa u tome su uspjeli.

Povezane vijesti

• P. S. PULA: Otvaraju "Gospodin Holmes" i "Rock kraljica"
• "Moj jutarnji smijeh" pobjednik Motovun Film Festivala
• Na filmskom festivalu nagrađena TRI HRVATSKA FILMA