PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Gdje je prozor, a gdje su vrata, to je malo kome u kancelariji na trećem katu jasno
Gdje smo ono stali. Dakle, njih nekoliko, troje konkretno, iako je to upitno, sjelo je na zidić, prije niski nego visok. Zapravo, vrlo niski, ali njima su stopala svejedno visila u zraku. A kad se malo bolje promotri, oni uopće nisu sjedili na zidiću, nego su im stražnjice pale s druge strane pa im se s jedne strane vidjelo lice i dio nogu, do polovice butina, a s druge potiljak i leđa. Bio je tu s jedne strane još jedan par nogu, ali bez glave, dok je s druge strane bilo jasno da se radi o još jednoj osobi čija se glava nije vidjela s jedne strane zidića, već samo s druge gdje je ležala u travi. Bilo ih je, moglo bi se reći, četvoro, ali to je ipak upitno, jer onaj četvrti, što je glavu polegao u travu, nije sigurno da je bio s ono troje, nego se možda sasvim slučajno tamo našao pa ga se može i ne mora pribrojati.
