Nevenu Ušumoviću dodijeljena je krajem prošle godine ugledna godišnja nagrada "Janko Polić Kamov" Hrvatskog društva pisaca za najbolje književno djelo na hrvatskome jeziku, za zbirku kratkih priča "Zlatna opeklina" (Sandorf, 2019.), ocijenjenom kao "štivo samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti".

Ovaj pisac živi i radi na relaciji Kopar-Umag, gdje vodi Gradsku knjižnicu. Odrastao je u Subotici, rođen je 1972. u Zagrebu, gdje je završio studije. Po struci je profesor filozofije, diplomirani komparatist književnosti, hungarolog i diplomirani knjižničar; prevoditelj je s mađarskog jezika.

- Vaša knjiga priča '7 mladih' bavila se Zagrebom,"Makovo zrno" Suboticom, a "Rajske ptice" slovenskom obalom. Koliko vam je bilo zahtjevno literarizirati Umag, u kojem radite zadnjih skoro 20 godina, iako vaša nova knjiga ima prostorne odvojke prema Puli, Grazu, Njemačkoj?

- Iako iza svih nabrojanih knjiga stoji autobiografska činjenica da sam u tim gradovima i prostorima živio odnosno živim, sve su one nastale i iz osnovnog osjećaja otuđenosti i tjeskobe, odnosno, blaže rečeno, polovičnog osjećaja pripadnosti navedenim mjestima. Na takav osjećaj ponajviše je utjecalo, dakako, povijesno razdoblje u kome počinjem pisati, vrijeme ratova i poslijeratne depresije. Otuda to paradoksalno obilje staraca i živih mrtvaca u mojim "mladenačkim", a zapravo starmalim pričama. Kako god bilo, Umag i posao u knjižnici djelovali su ovih 20-ak godina terapijski na mene i zbog toga sam, između ostalog, htio napisati knjigu u kojoj će biti više humora i mladenačkog duha. Drugi razlog tome odugovlačenju bila je činjenica da nisam nalazio pravi ključ za fikcionaliziranje ove sredine koja me je kao "furešta" primila i doslovno zaposlila. Sve dok mi jedne besane noći nije sinulo kako je upravo turizam specifičan generator fikcije na ovim prostora.

- Turizam je središnja tema knjige. U intervjuu za Radio Beograd 2 kazali ste da i turizam proizvodi fikciju, da turizam fikcionalizira prostor, naše želje, snove, projekcije. Opće je mjesto da turizam pojednostavljuje i gotovo falsificira stvarnost, bez senzibiliteta za povijesnu i kulturološku, pa i ekonomsku slojevitost područja koji se reklamira i prodaje kao turistički proizvod. Sada nam se turizam nudi kao 'jedini spas'. Kako fikcionalizirati turizam?

- Dobro ste napisali da ova knjiga zapravo polazi od općeg mjesta o turističkom falsificiranju stvarnosti - zbog toga sam bio stalno na oprezu da čitateljskoj publici ne otkrivam toplu vodu. Prednost zbirke priča kao forme upravo je u tome što omogućuje izmjenu pozicija i nove početke, pa u tom smislu i ja od priče do priče koristim različite strategije: čitatelja vodim k poistovjećivanju i suosjećanju s žrtvama turističke eksploatacije (priče "Lov na sezonke" i "kalt & klar"), analiziram turističke vodiče i parodiram turističke projekte (naslovna "Zlatna opeklina", "Divlji Lovro", "Dobra vila"), zalazim iza pozornice festivala i sadržaja za animaciju turista ("Hej, Slaveni Neubauteni", "Neke stvari su nepromenljive"), upućujem na one dimenzije stvarnosti koje turizam zaobilazi ili koje mu prethode ("Le anguille, jegulje")... U svakom slučaju, iako su glavni likovi ove zbirke turisti i sezonke, najveći izazov bio mi je signalizirati efekte različitih mehanizama uz pomoć kojih turizam proizvodi stvarnost. Dakako, to je donkihotovski pokušaj, upravo zbog toga što turističku fikciju ne proizvode pisci, nego vjetrenjače.

- Knjiga je grafički upakirana kao uvećana audio kazeta; priče se čitaju sprijeda i straga, nanizane u formatu albuma na A i B stranu. Zašto ste B stranu ostavili za intimne, autobiografske priče?

- Ovu sam zbirku otpočetka koncipirao tako da se sastoji od dvije cjeline, prve koja "secira" turističku Istru i druge koja se njome "zabavlja" uz bogati soundtrack. Ideja da se to i grafički podvuče i naglasi krenula je od urednika knjige, kolege pisca Ivana Vidaka. Taj retro dizajn potpuno je odgovarao činjenici da se radnja svih priča u drugom dijelu odvija 80-ih godina i da su u posljednjoj priči nasnimljene audio kasete bitan motiv. Dizajner Sandorfa Nikša Eršek i ja složili smo se brzo oko samog izgleda knjige koji je izveden u maniru albuma post punk bendova s početka 80-ih. Autobiografskih momenata ima samo u prvoj priči na B strani, ali imate pravo, pripovjedni ton je blaži, bliži likovima i njihovim unutarnjim svjetovima. Osim što je to stišavanje odlika mnogih B strana na glazbenim albumima (vrhunski primjer "Low" Davida Bowiea), želio sam da čitatelj postupno sa žarkog turističkog sunca koje nanosi opekline uđe u intimu zbunjenih, deziluzioniranih i doslovno povrijeđenih turista i sezonaca.

- Većina priča je vremenski smještena u rane ili kasne 80-te godine. To su vaše, ali i moje formativne godine. Kako se nositi s činjenicom da je to razdoblje bilo sigurno jedno od kulturološki najboljih, najplodonosnijih razdoblja ovih prostora, a ujedno i vrijeme zahuktalih priprema za masovno klanje?

- Jedna od mojih intencija prilikom pisanja ove knjige bila je ući iznova u to razdoblje, preispitati neke pojave i kulturne fenomene koje tada uopće nisam mogao razumjeti. To je ta dvostruka perspektiva koju sam pokušao varirati u pričama s B strane: nostalgični povratak mladenačkoj očaranosti slobodom i alternativom, a s druge strane demitologizacija; raščaravanje rock ikonografije i otkrivanje eksploatacijske dimenzije koja je, dakako, karakterizirala i kulturnu industriju i turizam 80-ih godina. No, rekao bih da se tome razdoblju iznova trebamo vraćati, upravo zbog toga da bismo na novi način otkrili ono što bismo trebali tradirati i prilagoditi novim vremenima jer je riječ o bogatstvu koje ne bi smjelo imati status potonulog blaga ili zabranjenog voća. Recimo, među moje dugoročne spisateljske planove spada i knjiga u kojoj bih skupio svoja čitanja zbirki kratkih priča, odnosno knjiga proze pisaca koji su se afirmirali 80-ih, a to su od mojih favorita Edo Budiša, David Albahari, Svetislav Basara, Dubravka Ugrešić, Davor Slamnig, Vladimir Pištalo...

- U prvoj priči "Lov na sezonke" i posljednjoj "kalt & klar" ogolili ste turizam kao polje grube eksploatacije, ponižavanja radnika, posebno radnica, seksualnom maltretiranju, o čemu se kod nas rijetko javno govori, iako je masovna pojava. To je gotovo tabu tema, kao i kolonizacija. Koliko su vam te dvije priče važne s pozicije društvenog angažmana?

- Tako je, okvir koji ocrtavaju te dvije priče otvaraju osnovno značenjsko polje ove knjige. Iza svake moje priče stoji građa iz koje se polako strukturira osnovna narativna potka, a u ovom slučaju te su priče nastale proučavanjem ispovijedi sezonaca na hrvatskim internetskim forumima, različitih vijesti u dnevnim listovima (tu mi je bio bitan i Glas Istre) i na osnovu neposrednih razgovora s članovima knjižnice koji su kao sezonci radili u Umagu ili negdje drugdje na našoj obali. Svjedočenja su potresna i bolna i pokazuju da u Hrvatskoj ne rastu samo socijalne razlike, nego i one regionalne. I to je mjesto na kojem ja napuštam postmodernističku Ironiju, svoju veliku učiteljicu, jer, kako piše irski filozof Kearney: "Činjenica da priznajemo narativnu funkciju 'kao da' u svim izmišljenim pričama i narativnu funkciju 'kao' u svim povijesnim pričama, ne znači da se moramo odreći svakog pozivanja na stvarnost". A pogotovo ne, završio bih, kada iz te stvarnosti čujemo vapaj zbog počinjene nepravde.

- Meni je osobno, (uz veliki užitak čitanja generacijskih priča na B strani) najdirljivija, najbolja vaša priča "Le anguille, jegulje". Nisam još nigdje pročitao da je netko na svega 19 stranica teksta tako uvjerljivo i dubinski oživio traumatska zbivanja u Istri neposredno nakon Drugog svjetskog rata, s odlascima Talijana, uspostavom nove vlasti i izgubljenim pojedincem u tim nesretnim vremenima.

- Iskreno zahvaljujem, budući da i ja prema toj priči imam vrlo poseban odnos. Rezultat je to mog intenzivnog bavljenja Fulvijom Tomizzom, Zonom A i Zonom B, i činjenicom da za vrijeme naših pograničnih susreta Forum Tomizza (ali i izvan njih) već gotovo 20 godina sudjelujem u razgovorima s povjesničarima, kulturolozima, književnicima, ali i talijanskim, hrvatskim i slovenskim sugrađanima o obiteljskim traumama i historijskim nepravdama koje su se zbivale u to vrijeme. Ta priča unosi disonancu u parodične reklamne, turističke jingleove "Zlatne opekline" i poziva na ozbiljnost.

- U najmračnijoj naslovnoj priči "Zlatna opeklina", priču 'zatamnjujete' citatom iz romana Fulvia Tomizze "Grešni odnosi", za čiji ste hrvatski prijevod zaslužni vi, budući da ga je objavila Gradska knjižnica Umag. Premda univerzalnog značaja, koliko je opus Tomizze još važniji lokalnoj istarskoj zajednici?

- Svake druge godine Gradska knjižnica Umag izdaje novi hrvatski prijevod Fulvija Tomizze, prevoditeljica je uvijek Lorena Monica Kmet, a stručna suradnica i mentorica zagrebačka talijanistica Sanja Roić. Opus Fulvija Tomizze neizmjerno je važan za istarsku lokalnu kulturu budući da je Tomizza traumatskoj dinamici talijanskih, hrvatskih i slovenskih odnosa u 20. stoljeću prišao otvoreno pokušavajući da u svakoj dimenziji književnog djela - dakle, od izbora riječi preko karakterizacije likova do smisaonih i vrijednosnih kategorija - problematizira kompleksnu mijenu tih odnosa. Izvanredno je kod njega da se ta kompleksnost ne odražava samo u sociokulturalnim čvorištima njegovih književnih svjetova, nego i u beskompromisnoj psihoanalizi intimnih odnosa, što ga čini izuzetno suvremenim, štoviše provokativnim.

- Tamnu stranu turizma pokazujete posebno u priči "Divlji Lovro", gdje turistički 'vizionari' žele brutalno iskoristiti Nazorovog Velog Jožu za ostvarenje turističkog profita. Nije li već u općoj percepciji, mimo turizma, ovo ozbiljno Nazorovo djelo prilično infantilizirano?

- Upravo sam zbog te infantilizacije Velog Jože, u kojoj se gubi sva Nazorova mitologija slavenskog otpora eksploatacijskoj mletačkoj civilizaciji i svojevrstan poziv na pobunu, u priči "Divlji Lovro" ponudio ekstremno drugačije čitanje Velog Jože na tragu mojih omiljenih istarskih umjetnika Drage Orlića i Francija Blaškovića. Naime, Nazorova je mitomanija u "Velom Joži" izrazito senzualna i ornamentalna (u "duhu secesije"), a njegov jezik pun zvučnih efekata i zamamnih ritovima. Drugim riječima, taj se tekst jednako promašeno može čitati kao erotska proza i dječja bajka, pa što ne bismo eksploatirali i tu erotsku stranu? Pa upravo je ta vrst zavodljivosti ono čime reklamna industrija već desetljećima manipulira!

- U priči "Hej, Slaveni Neubauteni" oživljavate koncert na pulskom stadionu 4. kolovoza 1990. na kojem su udarni izvođači bili Einstürzende Neubauten. Ironije i humora ne nedostaje i u ovoj priči, ali i kritičkih opaski na nastupe pojedinih bendova. Koliko se taj koncert u ovih 30 godina mitologizirao i koliko to govori o našem kolektivnom kompleksu manje vrijednosti?

- Što se tiče kompleksa manje vrijednosti, samo bih napomenuo da je jedan od vrhunaca tog festivala za mene bio nastup Discipline kičme, na čijem je početku frontmen benda Dušan Kojić Koja uzviknuo: "Koji je najbolji bend večeras?", da bi okupljena jugoslavenska publika , uz opće nerazumijevanje većinske njemačke publike, zdušno uzvratila: "Disciplina kičme!" Samim naslovom ove priče sugeriram koliko je osjećaj skorog kraja naše bivše države bio u zraku, glasnici apokalipse, njemački Einstürzende Neubauten ('Urušavajuća novogradnja') raspadali su se na pulskoj pozornici zajedno s našom državom i društvom, a ono što nam je ostalo nakon tog festivala u ušima jeka je Kojine bas gitare, koji nam je poput svog idola Jimija Hendrixa odsvirao distorziranu himnu naše zemlje koja je srljala u propast.

- Tu priču završavate Tustom, pokojnim pjevačem KUD -a Idijoti, koji nakon kraja koncerta na travnjaku stadiona karikaturalno narodnjački pjeva "Ajnštuuurcendee". Odrasli ste u Subotici, gdje su KUD Idijoti pobjedom 1987. na tamošnjem omladinskom rock festivalu počeli svoju uspješnu karijeru?

- Imao sam 15 godina kada sam gledao taj pobjednički koncert i bio sam začaran! Ali, evo, koliko je naš školski sustav u to vrijeme bio slobodan, nekoliko tjedana nakon tog koncerta pisao sam iz predmeta srpsko-hrvatski jezik u subotičkoj gimnaziji sastavak o tom koncertu i dobio sve pohvale moje profesorice! Ali ni taj moment nisam u knjizi prepustio nostalgičarskoj omaglici: u posljednjoj priči "kalt & klar" jedna od junakinja priče sezonka je iz Subotice; koristeći metlu umjesto mikrofona ona imitira Tustu da bi opisala svoju zaluđenost Istrom i činjenicu da je zaboravila kako odlazak na sezonski rad nije isto što i odlazak na punk koncert.

- Pjesnik i pisac Slobodan Tišma, nekadašnji pjevač i kantautor grupe Luna, glavni je pripovjedač u prvom licu u priči "Neke stvari su nepromenljive", koja se događa u rujnu 1989. Tišma je pjevač šlagera turistima u Umagu, po uzoru na Dragana Stojnića, a u priči mlada žena s nacionalističkih pozicija verbalno napada Tišmu ('Mislite da je sve ovo vaše. Ovo je Hrvatska'). Gdje ste vi kao tada 17-godišnjak bili u jesen 1989. i jeste li tada uopće bili okupirani sve glasnijim i očitijim naznakama rata?

- Drago mi je da me pitate gdje sam bio 1989., a ne 1991., iako bi i taj odgovor iznenadio neke moje čitatelje. Priča "Neke stvari su nepromenljive" oponaša Tišmin stil iz zbirke pjesama "Pitoma religiozna razmišljanja". Ta je priča, isprike što to često ponavljam, fikcija; nigdje u priči ne spominje se da je glavni junak i pripovjedač Tišma, iako neki motivi na to navode. Naime, upravo pitanje identiteta ključno je za tu priču, a u toj umaškoj priči glavnom se junaku neprestano želi "opaliti" neki identitet (poput pljuske!), nelagoda oko te nesvodive različitosti raste, ratna atmosfera je u zraku, uloge se moraju znati, na kraju krajeva, sasvim u duhu te priče moguće je da glavni junak sam sebi postavi pitanje: pa pobogu jesam li ja Tišma, Dragan Stojnić... ili naprosto i samo - Srbin? Usudio sam se napisati tu priču, budući da Slobodana Tišmu iznimno cijenim kao osobu, konceptualnog umjetnika i pisca, kao i zbog činjenice da u svojim djelima on sam postavlja takva pitanja samom sebi, pogotovo u svom posljednjem romanu "Grozota ili..." Dakle: godine 1989. bio sam u Zapadnom Berlinu s prijateljem Igorom Marinovićem koji je po trgovima svirao klasičnu glazbu na harmonici: išli smo do Zida. Bio sam pretplaćen na slovensku Mladinu zbog čijih je naslovnica moj pokojni otac Petar nekoliko puta išao na razgovor s nadležnim subotičkim organima reda (budući da ja nisam bio punoljetan). Sudjelovao sam te jeseni u organizaciji minijaturnih subotičkih demonstracija protiv Ceauşescuovog režima (s naglaskom na kritičan položaj mađarske zajednice u Rumunjskoj). Kada je netko na zidu subotičke gimnazije kaligrafski ćirilicom napisao "Srbija", dopisao sam "Nein, danke!" (u stilu ljubljanskog grafita: "Burek? Nein, danke!"). Ukratko, bio sam uvjeren da rata neće biti, a već sam sudjelovao u njemu.

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja