Grupu danas čine Claudio Vlacci, Aldo Spada Ptica, Dragan Racan i Bruno Zahtila, a u Anelidima su još svirali Dario Burić i Branko Milošević (koji su uz Vlaccija bili osnivači benda), Lucio Andreani, Mirko Cetinski, Božidar Gregorić, Aldo Rakić i Davor Žuljević 

Na sceni su već 55 godina, no taj rođendan ove godine Anelidi zbog karantene nisu mogli proslaviti sa svojom publikom i prijateljima u Istarskom narodnom kazalištu, kao što su to nekoliko puta učinili, nego na internoj fešti u Galižani.

Grupu danas čine Claudio Vlacci, Aldo Spada Ptica, Dragan Racan i Bruno Zahtila, a u Anelidima su još svirali Dario Burić i Branko Milošević (koji su uz Vlaccija bili osnivači benda), Lucio Andreani, Mirko Cetinski, Božidar Gregorić, Aldo Rakić i Davor Žuljević.

Pratili su sve istarske pjevače i pjevačice, a znali su svirati sve moguće stilove, zbog čega se pojavio grafit "I Anelidi su bili crnci" po čemu su nazvali album koji su snimili s Liviom Morosinom. U 55 godina ostali su nekako ekskluzivno istarski bend (i brend), stekavši i zadržavši vjernu publiku na najvećem jadranskom poluotoku. Kako to?, pitamo ih na početku razgovora.

Aldo Spada Ptica sjeća se da su 1981. bili na Zagrebačkom festivalu kada su nastupili i Tonči Huljić i njegov Magazin. I jednom i drugom bendu to je bio prvi nastup na ovoj manifestaciji. No, dok su Huljić i Magazin pričali sa svima i gurali se, Anelidi su došli, otpjevali pjesmu i jedva čekali da to sve završi.

- Mi smo tu, u Istri, bili neprikosnoveni. Ljudi su nas voljeli, gdjegod smo došli svirati i uopće nismo osjećali potrebu da idemo dalje od toga, objašnjava Spada. No, razlog zašto danas ne nastupaju izvan Istre leži u "zubu vremena", kako kaže Spada, no neke njihove pjesme postale su praktički dio "narodne predaje".

- Lani me zvao čovjek s neke fešte i rekao da je neki dečko snimio pjesmu "Ne reci da je svemu kraj". Taj čovjek se kladio da je to pjesma Anelida s prijateljima koji su nas slušali preko zvučnika i kada sam mu potvrdio da je to zbilja naša pjesma, dobio je okladu, priča Spada. Osim spomenute, ljudi ih pamte i po pjesmama poput "U konobi" ili "Mala Keti", koja je kao singlica prodana u oko 90 tisuća primjeraka, no od tantijema nisu nikad zarađivali.

Do 1990. svi su bili profesionalni glazbenici i samo time su se bavili, plaćali su si radni staž i mirovinsko osiguranje. Godišnje su imali od 200 do 250 svirki. Ljeti su nastupali u rovinjskom Villas Rubinu, a sezona bi im počela u travnju i završavala sredinom listopada. Šest mjeseci svirali bi svake večeri do jutra, bez slobodnog dana, na terasi na kojoj bi svake večeri bilo od tri do šest ili sedam tisuća ljudi.

- Tako je bilo po ljeti. Po zimi bi nastupali na maskenbalima, na proslavi Dana žena, maturalnim večerima, plesnjacima itd. Svake godine više smo bili na putu i na bini nego doma, kaže Bruno Zahtila.

Svirali su i uživali su u tome. Na svirku bi odlazili u 16 sati, došli bi, stavili instrumente i na tiho imali probe i vježbali, išli večerati, i onda bi počeli svirati. Svirali bi do 2 ili 3 ujutro pa bi malo ćakulali i onda dolazili u Pulu oko 4 ili 5 sati, osim ako negdje ne bi zaružili i tada bi se vratili u 6 ili 7 ujutro. Potom bi išli spavati i nakon ustajanja sve ispočetka. Kako kaže Spada, "to možeš izdržati samo dok si mlad. Sada nema šanse".

Razlog što toliko dugo traju i to u više-manje istoj postavi je to što, kako kaže Spada, nitko nije bio megaloman, i prijateljstvo je uvijek bilo iznad svega, čak i muzike.