Piše Zlatko Crnčec
Lika - još jedan hrvatski poraz
(Darko Jelinek, TOMISLAV BRĐANOVIĆ/FOTO HINA)
Ovo što se dogodilo u Lici puno govori i o tome kakvo smo društvo. Jer ovo se nije dogodilo bilo gdje. Dogodilo se u području koje je na kraju ostalo dio Hrvatske nakon brutalnog rata u kojem su hrvatski branitelji uz velike žrtve i protivno svim očekivanjima uspjeli obraniti Liku. Čak je i Gospić u jednom trenutku visio. Puno je ljudi poginulo da to bude dio Hrvatske.
Velike su žrtve podnesene. Da bi se par desetljeća poslije dogodilo ovo. Ne može se rat u Hrvatskoj uspoređivati s onim što se sada događa u Palestini jer Lika je svim međunarodnim uzusima hrvatski teritorij. Ali možete li si zamisliti situaciju da izraelski naseljenici, nakon što zauzmu jedan dio Zapadne obale, umjesto da na njemu uvedu navodnjavanje i počnu se baviti modernom poljoprivredom, što inače rade, ne naprave ništa od toga. Nego naprosto ilegalno na to područje uvezu mafijaški toksični otpad. A oni onda odu raditi negdje na sjever Europe.
Hrvatska je teško izborila svoju neovisnost. Ali na kraju je ispalo da smo samostalnu državu uspjeli dobiti, a da naprosto ne znamo što ćemo s njom. Obalu smo izbetonizirali i apartmanizirali bloketarama, Slavonija je demografski opustošena i gospodarski na koljenima. A u djevičanski čistu Liku - kojoj je konačno prednost postalo to što u njoj nikad nije bilo velike industrije pa nije razvoj morala platiti zagađenjem - ipak na kraju zagadili. I to ni manje ni više nego uvozom mafijaškog toksičnog otpada. Ovdje namjerno rabimo zamjenicu mi, iako se više-manje zna tko je na hrvatskoj strani odradio ovu gadariju.
Mada ne znaju se ipak svi, jer za ulazak na tisuće šlepera s otpadom ipak je bila potrebna malo šira mreža od one koju bi činili dosad osumnjičeni. Ali ipak treba koristiti "mi" u smislu mi kao društvo, mi kao država. Mi kao građani koji nismo bili sposobni izgraditi sustav koji bi imao ugrađene osigurače da na vrijeme zasviraju za uzbunu. A godinama svirao nije nitko dok su tisuće šlepera prelazile državnu granicu. Sustav nije reagirao. Porazno.
A što se tiče politike, Vlada i premijer trebali su jučer ipak donijeti odluku o nekoj vrsti hitnog postupka za sanaciju. Prvo i najvažnije, situacija je u čisto tehničkom smislu zaista složena. Nije svejedno kada će sanacija započeti. Svaki bi dan ovdje mogao biti bitan. Treba spriječiti da se zagađenje širi dalje, što se sigurno događa. Treba odmah izaći na teren i barem utvrditi sve moguće rizike. I odmah na njih reagirati. Nema se tu što puno čekati.
To što to traži oporba, ne bi u ovom slučaju trebala biti prepreka. Vlada ne bi u ovom slučaju ispala slaba. A što se tiče čisto političke razine, ovo je priča koju svaki građanin može razumjeti. Pored ljudi uglavnom neprimjetno prolaze beskonačna politička natezanja o popuni Ustavnog suda i izboru predsjednika Vrhovnog. Ili ona o posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate u BiH. Sve je to za obične ljude čista apstrakcija koja ih nimalo ne zanima, niti je previše razumiju. Ali baš svatko razumije da je u Liku bačeno tisuće tona otpada za koji u ovom trenutku još nitko ni ne zna točno od čega se sastoji. I koliko je točno opasan. Ovo razumje svaki građanin. I to ga itekako zanima.
A kad je tome tako, to je onda automatski vruća politička roba. Koja je već sada postala nacionalna priča. Vlada je trebala posegnuti za hitnim mjerama, ma kakve one bile. Ne može se ovdje ići redovnom procedurom. Uostalom, onaj tko je na vlasti, odgovoran je za ovakve stvari jer sustav nije odradio što je trebao. Oporba legitimno pokušava ovdje osvojiti neke političke bodove, iako se ni ona nije proslavila. Pa valjda u Lici imaju kakve ogranke koji su mogli podignuti bunt, a ne da to moraju raditi sami građani koji su se na kraju samoorganizirali. Jer su vidjeli da nikakva pomoć ne dolazi od onih koji su trebali reagirati. Uglavnom, ovo je još jedan slučaj koji ne može biti odgovornost isključivo jedne ili više političkih opcija. Ovakvi slučajevi proizlaze iz samog društva koje naprosto nije sposobno iznjedriti bolju politiku. Naprosto smo takvi. Možda s vremenom postajemo nešto bolji. Ali to fakat ide sporo. Jako sporo.
